Monday, February 20, 2017

Srušili smo grad

Rušili smo grad
od jutra do noći
padala je duša  na ledeni dlan
sukob svjetova prosut na postelji
jesmo li uspjeli da srušimo grad ?


Rušili ga dugo
skidali smo ljubav
nevjerom smo zidali naš grad
rušili ga snažno
od jutra do noći
naša destruktivna nezasita glad!

Jutros smo ga srušili
opčinjeni bolom
najljepši u trenu kada odlazimo
 koračali  sigurno ka spomeniku
ostaci grada nisu ni kročili!


Vijenac prekriven narednom daljinom
naročit oglas  građevinaru
srušili smo grad
tako jako, silno!
ugašena destruktivna glad



Tuesday, February 14, 2017

U ime naroda

Dragi moj,

Danas se moram zvati “Crveno”. I nositi crven’ šešir, a sve  u ime naroda i u ime datuma.  Danas moram  istražiti dušu nacije, ipak je to moja dužnost kao Bika.
Da, danas je dan D. Danas je Dan Crvenih…  I dan crvenih kartona za sve one koji ne nose crveno !  Danas je grad je pun nas,  Bikova. Danas je Dan zaljubljenih. Dan i san, svih onih punih nade da će da ih pogoditi Amorova strelica… da ih fišti, da se ne oporave. Sve danas!

Danas  je nada da će sve da prođu, sve što se u ljubavi prolazi. Sve za šta nijesu imali snage volje ili  godina, ili nafake. Nijesu imali  dovoljno crvene boje… bar do sada ...

Danas u danu , sve bikove i sve crvene možemo sresti. I one smiješne, sebične, patetične ljubavi, mene i tebe i druge, u danu. Patetične parove i sve one teže slučajeve, Kundere i Crnjanskog.
A sve danas u Danu. Čak I datum crvenim slovima pisan.
 Praznik je, dakako… I treba!  Alarmi se oglašavaju, stikeri iskaču, pump up date.

Oj ha

 Jako bitan dan za građane Crne Gore ! Jako crven I od egzistencijalne važnosti. Jer mi dišemo ljubav u svim danima i vremenima. Dišemo ljubav, živimo je  i njome se hranimo. Zaista, časno crveno, razumijem.
Ipak je danas Dan zaljubljenih. Dan, nas i onih koji to jesmo i  nas i onih koji ćemo SIGURNO danas biti.
 Dan, Nas I onih koji se nećemo  uzalud ZACRVENJETI i bez obraza stati pred nju ili njega.

Nemojte shvatiti pogrešno, nemam ja ništa protiv crvene boje, štaviše…  Crvena je nosilac radosti, crvena štiti od zla, od uroka. Sve do 19. Vijeka vjenčanice su bile crvene boje.  Crvena je (još uvijek) boja jednakosti, revolucije I radničkog pokreta.. Eh

Ali sjeti me i na pijetla a pijetao, onaj pijetao, pun simbolike. Nema ga među kokoškama, čak ni danas u ovom danu, u crvenom datumu. A i ruže nam, poslednjih godina, venu u dan…

Boja je i zabrane. Prođeš kroz crveno a sa druge strane te čeka kazna i opomena.
Predsjednik SAD ima I “telefon crveni” i “dugme crveno”. Sudije imaju crveni, isključujući karton.

Grad je danas pun crvenih majica. Zbog radosti ili zabrana?
Hm… Ipak je taj Dan. Naša realnost i Mi bikovi…
 Zbog radosti, sigurna sam. A ruže venu zbog klimatskih promjena… I to sam sigurna.

Nego… toliko crvenih majici, vrpci, zidova… ma, stvorena slika, za nas bikove.
I čak I  metamorfoza leptira vodi do bika, ne do čovjeka. Apsolutna pobjeda a ipak, crveno zbunjujuće za Nas bikove.

Čekaj… pa na šta to liči, mali prinče ?!

Dragi moj, nije da ne vjerujem u ljubavi. Ali u one smiješne, one sebične i pomalo kećave.  U ljubavi koje se cmaču a na svakom rastanku razmišljaju: jesmo li jedno za drugo a misao uz oko traži nekog trećeg.  Dva kraja nikada ne možeš sastaviti. i ne možeš voljeti bezuslovno, ako su ti već objasnili da postoje uslovi da bi bio voljen. Čista politika… pitajte NJIH
Vjerujem I ne vjerujeeeemm

A đe ćete vi danas?  Kuda ćete? Na koju bandu, u koji tor da svratite i u koga da se danZaljubite?

Vjera, nada i ljubav u svim vremenima da nas ne napuste.
I nosim i ja crveni šešir. U ime naroda, u ime datuma!

Dragi moj, ne zaboravi crvenu majicu.

Friday, February 3, 2017

Lice

Ko zna sa kim sve to lice nije spavalo! I sanjalo. Čitavo vrijeme čekam da krene, lice bezobrazno, odnekud poznato ...lice koje sigurno još luta, živjelo je tri života, sa tri bore među oba oka.

Lice simetrično, eskpresivno, zagonentno. Odbija dim cigarete, pa pogled baca u stranu. Jedno fenomenalno lice. Refleksivno, kad postane pepeo obično klimne glavom, znak da će uvijek da oživi. Lice Feniksa.
Pije i espreso. Espreso uvijek piju oni koji nemaju vremena. Ili nije tako. Lice nepomično kada se zagleda u neki oblik, lice besprekorno od  načetih bora. Šarlatansko, perspektivno za moju neumornost misli. Lice egoistično, anarhično ali čisto. Besprekorno. Lice sa smijavicama zabilježenim, odbjeglim, ali neotuđivim. Lice koje mi  brani  da krenem, mijenja mi kurs gledanja. Nervira me. Čista eklektika. Odabrano ...Lice koje bi  spavalo, jedino kada bi tu važnost prepoznalo,
Lice sa maskom. Jedna strana lica tamna, druga svjetlost. Ali simetrično. Samo je upitno, je li to lice plemenito. U krajnjem, čitavo lice je pretpostavka, stvarno je   nebitno. Umjetnost. Rijekim pokretima ramena objašnjava život.
 Lice koje me tjera da naručim još jedno piće.  Lice dječaka i lice ludaka. Nevino i muževno. Lice gospodina, potajnog kočijaša. Lice sa ogromnim prostorom za snove, preumorno od jave. Kontradikcija.
 Lice koje često zamišljam, isto tako, pogotovo kada malo mijenja grimase. Lice koje kaže da je dosta i stvarno je dosta. Lice koje okreće priču na svoju stranu. Ne govori puno, a kada kaže ,  to jako važno i prije svega tačno. To lice sa promuklim glasom. Lice muško, postaje mi važno...
 Lice koje se mršti, koje strijelja pogledom,  jače od sarkazma, lice što  se smije kada gleda da ga posmatram. Kao da zna da je on to lice koje možda mogu da tražim. To lice krajnje melanholično, ubija sivilo danje. 
Ima i jedan zalizak, samo jedan sa lijeve strane, a gdje bi bio... negdje blizu čela. A čelo visoko, mudrosti se napilo. Kafanske i životne, i one iz knjiga. 
Lice koje je neočekivano stiglo i postalo zanimljivo.  Možda je nađeni trenutak. Možda slučajan odabir. Možda samo daljina ili obzir i lukava namjera svjetlosti. Možda nema sjenki, pa se ne otkriva.  Lice do srži ružno, pa do bola lijepo. Krajnost neupitna. Odgovarajuće. Konstatno  I jednako, uznemirujuće ... lice koje tražim čitavu vječnost da ga  posmatram kada se umorim. Umjetnost lica.Savršen profil od kog mi studi. Lice blijedih kopija. Saziv prošlosti ili vertigo. Šta će mi opet lice! 




Thursday, February 2, 2017

IDIOT

Trudim se da živim kako mi je poručio stari ribar. Ribar moj drug. Došlo mi da ponovo čitam Dostojevskog, iz sve snage da volim “Idiota“ i žao mi je što kod nas takvih idiota stvarno nema.

Mi smo ona druga vrsta, ona emotivno zaostala, nesposobna za ljubav, za davanje, jedino vična za uzimanje. Izbirikali se, pa sada rukovodimo i dušom i tijelom, dičimo se tuđim porazima.

I super nam je, dok god se smijemo, pa i onako ludački, nekontrolisano.

Ona lijepa čežnja na mjesečini ne postoji, već samo želja, ogoljela želja da budemo neko, nešto. Da se pentramo kao puzavice, i tako budemo uvaženi i poštovani.

Čak su nam i ljubavi  izračunate. Kako nas podrugljivo gleda iknez Miškin, koji je rođen previše čist i nevin, pa bi takav i ostao, da nije bilo nas ovakvih.

Idioti.

Novinarske čeljusti, narodna pravila, anarhija u venama. U devijantnom kotlu kuvaju se vrijednosti.

Upozorava me ribar: Oblizuju se vukovi, neutoljiva je njihova glad.

Baš me briga za vukove, nijesam ja više jagnje, meni se od svega samo spava.

Tišina.

-Imaš talenat, treba da budeš neko!

Jesam li ja idiot ako biram da sam niko?

Mrzim nezdrave konkurencije, zato šetam, đonovi mi izlizani, u džepu se zavukla promaja, preskačem ograde!

Ribar mi je sto puta rekao: Psi laju, karavani prolaze.

A  Dalmatinci ?

-E oni sine ujedaju!

I ne postoji izba koja mi nudi mir, jer su se pomiješali brojevi, godine, ljubavi, koalicije, mjeseci. Ne prepoznaju se čak ni prirodne razlika. Može li biti da su ovo zadnja biblijska ?

Pa ni poplave i zemljotresi, suicidi i ubistva nisu neka opomena. I svijeće za spas se teško upale.

Uvijek sanjam leptire. Zato nemam noći, jer leptiri više nijesu lijepi kada se probudim. Baš kao i naša stvarnost.

Nikada ne nađete što ste tražili, jer tražili ste sebe. Bravo Sidarta. Bravo!

Sok od pomorandže dobija ukus vodke. Ruska empatija – Pa to je iz strasti!

Zdravstvuj!

-Izvolite.

Lijepo kaže prodavačica, tek da pomislim da je možda ljubazba.

A potom.

-Izvinite, ušli su mi Rusi u radnju.

Debljina novčanika određuje njen stav prema meni. Jesam li ja idiot ako mi je muka što me jedan mršavi gleda očima Putina?

Opet mi se mnogo spava.

Znam, pozajmiću Orlov dar! I vođena arenalinom  krećem u ispitivanje života.

Zabacila sam udicu tri puta. Nijednom se nije zakačila zlatna ribica.

I ribar je opet bio u pravu.

-Sve dok se trudiš i spremaš za veliki ulov, ne ide, neće pa neće.

Forsaža.  Svuda je osjećam, gušimo se u klevetama, lažima i tuđim poganlucima, prevarama!

Posječene lipe se žale, topole se bore i trepere. Djetinjstvo udara i sve je moguće.

-Napuni flašu vodom, ubaci ribice i sve će one plivati dok se ne zasite i ne zagrcnu  … Tako je i sa tobom, treba ti okean…

U pravu je ribar, ribar moj drug. Mora se dalje , dalje i šire …

I danas je bio na ogradi, zurio u tuđe strašilo. Nabavio dalmatinca i mrtav hladan mi to priznaje.

Pa zar nije on isti rekao da i dalmatinac ujeda ?!

I pas i mačka su se poljubili na moje oči. Isto danas.

Osjećam se kao idiot. Zavidim ti Miškine!

Izlazim u grad, palim cigaretu. A za sve nas jednu svijeću, možda nam se i posreći.