Sunday, January 29, 2017

Kapuljača

Na uglu Ulice Fenjera primijetila sam lice ispod kapuljače. I osim što me pogledala ta kapuljača, umalo mi se nije i obratila. Čaroban trenutak.

 Nikada ne možeš biti siguran što je ispod kapuljače, Kapuljača je i dostojna zamjena za kišobran. Kišobran je najmrzniji instrument. Štiti glavu ali opterećuje rame. Sputava lake korake. Krov  je prevashodno nebu. A rame mi je lizijerno. Pod kapuljačom stvari djeluju jasnije, ona može da sakrije i radost i tugu, podjednako.
Vjetar uvijek donosi kapuljače i poseban osjećaj blizine, produbi osjećaje, da inpute za dugo postojani osmijeh. Susreti pod kapuljačam značajni su. Zamisli da živiš u gradu kapuljača!

Tako sam juče primijetila kapuljaču koja je šetala jednako kao i ja. Šetala je jednako brzo, jednako se saplela na isto mjesto na koje sam se ja saplela.
Tišina ispod kapuljače ravna je tišini u kolibi i to onoj pod fenjerom. A osjećaji su perfektni, iskristalisani, tanani, konačno poznati. Institkti su fenomenalni, a refleksi pomalo agresivni. Kakav spoj nespojivog. Pod kapuljačom ste  uvijek na oprezu. Ova kapuljača koju sam primijetila umalo  se sudarila sa mojom. Mislim da je pomislila isto što i ja. - Vidi i ona nosi kapuljaču! Bilo je lako pretpostaviti. I to je prednost svijeta pod kapuljačama.   Možete se i zagrliti, ako ste već toliko hrabri. Prema boji i kroju biram kapuljače. I one koji ih nose.. . Gordost ili predrasuda ?

Uvijek imam veliku kapuljaču, tako imam jednu sivu,  široku... Pokrije glavu, ušuška je, da mi bude sasvim toplo.  Kapuljača je i praktična. Intriga je, nagađanje. Stavim je pa mi se čini niko me ne vidi, niko me ne čuje.
 E  i nije baš tako!
Vidi me ipak poneko. Evo na primjer,, on me uvijek primijeti! Mada, njegova sirena para uši. Mrzim sirene. Paraju mi uši!!!
 A on nikada ne nosi kapuljaču. I ne voli kapuljače, preferira limene krovove i buku. Ne voli da šeta. Ne umije da prati moj korak. Možda je previše brz, možda treba da usporim. Ili da se manem kapuljača. Jeste, biće da je tako. 



Saturday, January 28, 2017

Konkurs za heroja

 Pišem scenario za film. Radnja, prava holivudska: armagedon, meteori, heroji… Ime kao i kod svakog hita, kratko, nebitno. Samo je zaplet aktuelan… Kiša mliječnih meteora koja, neuhvatljiva, pada po našoj maloj, ali vječnoj zemlji. I heroj još uvijek bezimen, konkurs otvoren…


Odavno nemamo mudrih da proreknu: “Ovaj će biti jak na peru, ali slab na oružju”. Nema ni one djece zbog koje su se proroci rađali. Možda je zato zagušljiv zrak. Nije 41′, ni 43′, a čini se da su i devedesete prošle… Ali je nebo opet ratno. Moj dobri profesor mi je davno rekao: “Nema bune protiv dahija, ako nevino čeljade nastrada.”

I nije da mu i tad nijesam vjerovala, mada mi je to djelovalo kao politika. A politika me tada pretjerano nije zanimala. Ime tog profesora i ne pamtim, to nam je svima zajedničko. Tek kad budu na rubu provalije, onda ih se sjetimo.

Tako je to kod čovjeka, vrijeme ne prepozna za života junake. A mi bježeći od problema, via insotranstvo. Popijemo bolje mlijeko, pronađemo zdravije krave. Najbolje se snađemo kada odemo u Švedsku, Švajcarsku, na tom mlječnom bijelom putu.

 Ugasila sam tv, izašla vani, ne mogu se naviknem na neko novo zubato sunce. A napolju posebno sivilo, biće od aktuelnog nasilja.

Izgleda da je najlakše potezati obarač.

Ako nemaš obarač, uzmi kašikaru, ako nemaš kašikaru, onda prvo oštro pri ruci .... Nekako nije lako u metežu nadmudriti život i biti čovjek, onako kako je Kipling zahtijevao. U vremenu bjekstva poslije teških zločina, krađa, prevara, posebno, ako ne vjeruješ u vječni ili mliječni život… A šta je dobrota, ako te jednog dana neko sretne na ulici i za zrno ega, liši života?! I tako, boli me glava…i sve zbog zagušljivog zraka.

Ne razumijem kolektivno ludilo i poremaćaj vrijednosti, standing ovation poštenim ljudima koji kradu, nezgodnim momcima sa oružjem, a priznanje velikim ljudima tek kada odlaze. Tužno je, ipak smo previše bogati travama da ne bismo imali zdrave krave. Ipak previše bogati duhom, da bismo kaskali za onim za čim ne smijemo.

I ne bismo stvorili Levijatana, da već nemamo dobre zakone, ni one koji bi ih primjenjivali, ni one koji bi tu neman kontrolisali. Dvadeset i neka mi je, a već znam da je isto bure baruta i bure mlijeka. Kojim putem ono idu heroji na magarcu?

Hajdana Simović

Thursday, January 26, 2017

Mučnina

Stavi slušalice, pregazi sredinu, otkopčaj posljednje dugme na košuji, izgubi se ... u koraku…u kiši, , u ritmu. Udši!

Seksualno optrećen  čovjek prelazi ulicu.  Po facijalnoj ekspresiji nije teško pretpostaviti o čemu razmišlja. Njegova boja zenica opominje na gust vazduh. Moram se skrajnuti.
Mučnina se pojačava.  Shvatam zašto danima sanjam žabu ... pa je pretvaram  u princa. Pa je vratim u prvobitni oblik.
Spotičem se na krišku leda. Jedan čovjek pretura po kontejneru tražeći… hljeb?  Socijalna nepravda! Ispred skupštine mnoštvo, onih koji viču: Hoćemo pravdu!
. I mnoštvo  onih koji ćute.  Vjeruju u nepravdu.
Meni se ipak dopadaju oni nesvrstani, oni što još uvijek vjeruju u kosmičke istine.
Ali svijet se dijeli na sjenke i na bitange.
Dobijam kaznu za prelaz na crveno. Dajem pogrešnu adresu. Juče sam izgubila ličnu kartu.   Mangupski se pozivam na druga komandira. Onda pričam o Marvelu, o ljubavi, o milosrđu. Zbunjeno me posmatraju ... Zadivljeno.
Prolazim na neočekivani šarm, dok mučnina na nalete nestaje.  Likovanjem zbog usmene pobjede ili nedostajanjem krivice ? Mučnina Jenjava!Idem dalje.
"Jeste li vi to i to ...?
"Jesam "
Imate poklon od gospodina X.
Ali ja ne volim poklone ... I ne poznajem tog gospodina. Tačnije, znam po sjećanju da je to oblik jutra i obris noći. Možda je u pitanju rebus. Odmotavam se … Dobro je ušuškano u nadi da ću dobro da pokisnem. Dobila sam zamjenu. Kao na lotou. Nekada mi se znalo da posreći. I jednom čak tom zamjenom nešto više. Tako nekako i ovaj put.
Mučnina.
Pokisla sam. Ipak se nebo otvorilo, znala sam zbog  habituiranog bola u desnoj slepočnici koji se pojačava pred promjenu vremena. Jeste, ja sam meteropata… Imam jedan veliki peskir  kojim se umotavam kada pokisnem, ali peskir je opet pao na komšijski balkon.
 Hamletovski lažno, avangardno, mudrujem komšiji, laskam mu pomno da mi vrati peškir. Zahtijevam. Neka se nada da mu se udvaram.Ionako, vjeruje da sam glumica. Ne negiram, već mašem rukama i objašnjavam kako je peškir skliznuo dok sam širila rublje pred kišu. Ionako živimo tetar.
Uz peškir sam dobila i račune. Struja 100 eura. Biće da je kalorifer, vuče dobro.
 I jedno pismo na displeju.  On se zove Distanca. Čita mi misli.
Prošle noći me nije bilo. Pitao se gdje sam, iako je znao da nisam sa njim …Znao je i da mi nije bitno, da se samo u njega pokušavam da zagledam kao u otvorenu knjigu.
“Kupio sam ti jednu. Verujem da će ti se dopasti. Zove se "Mučnina" ..."

Tuesday, January 24, 2017

Katana

Fasciniraju me katane.  Oduvijek. Ne traže suštinu u svijetu koji trpi predaje. Dokaz su da ne postoje relativne predaje i apsolutne istine.


Tako je govorio moj učitelj mačevanja.  Vjerovao je da je samuraj, mada je po svemu drugom osim po ubjeđenju ličio na Crnogorca. Naučio me  da uslovno  ljubiti katane - pitanje je pravde, moći, snage duha i tijela i prosto, pitanje je ... odbrane. Odbrane i samoodbrane. Ovladiti tehnikom mačevanja može samo neko ko je strpljiv i brz, ali nakon promisli.  Ne nedostaje ti brzine, ali one pogrešne. Fali ti strpjenja. Ono je neophodna s obzirom na protivničke namjere.

Tako je to sa mačevima, onim vidljivim i onim nevidljivim. Objanio mi je da moraš čvrsto držati mač. Mač je sveti element. Moraš znati kako da postaviš mač kada te protivnik napadne. Protivnik može biti bilo ko. Ako ne vjeruješ u njegove napade i odbranu, onda ćeš potonuti. Ako ne budeš spreman za svaki njegov bolji potez, opet ćeš potonuti. Vještina je majka svih mudrosti.
Amin!

Vještine su ipak i kao poroci. Kada jednom ovladaš mačem, ne prestaješ da tražiš nove tehnike. Od učitelja sam naučila da ostavljam mrvice ali da se nikada ne vraćam. Vjerujem da mozak ide ispred duha,  ali ne mora da uvijek bude uključen ekvivaletno radu srca.  A šta ako nije primjenljivo.
-Onda je to pitanje ....meta ta fizika!
 Postoji jedan oblik sanjanja, koji ne mogu da dokučim. Ne vjerujem u eksperimente. Iz svakog na kraju izvučem deblji kraj.
- Hvataj! Samo misli da možeš. Kao kada trčiš na onom istom krosu i znaš pobijedićeš tako što ćeš prestići sebe.
Bio je u pravu. Kada ubrzaš um do beskonačnosti, nastaje bezakonje. Nema pravila.  I fizika se često zbuni. Na primjer ona stvar sa privlačenjima tijela donekle  nam je jasna, samo u praksi.

Nema skrupula.Više smo od čovjeka, ljuska se preobrazila, a pile razdragano, brže je od rađanja.  Jesi li o tome ikada razmišljao učitelju, profesore ?
 Dobri misaoni refleksi preduslov su za savšenu igru.
Ja još ne znam kako da objasnim da tišinom zbunjujem duhove, duhove prošlosti, iako ostavljaju tragove.
Profesor je bio u pravu za moju tvrdoglavost, često prognoziram i provociram poraze. Teorija relativiteta me ipak zamajava. Nijedno svanuće me ne dokazuje! Nedostaje  mi više strpljenja. Profesor se preobrazio u jačeg samuraja.

 Početak je kraj. Kraj se bliži da obnovi statično stanje duha. Jesam li zastala u monotoniji izraza, jednoumlja, pomjeranja, estetike, averzije prema ekstravaganciji, ne onoj kvazi, da se razumijemo!
Objašnjavam mojoj iskri da sam savršeno bezdušno postupila izbjegavajući emociju predaje.
 Slabost je čovjekova. Ja se negdje pomjeram ka tišini, da saznam kako to katane i dalje fasciniraju. Ipak su opasne!Hladnooo  su oružje. Mrznu pri pomisli. Ali nisu dovoljne. Nedostaje štit.
Samuraj nije uspio da mi objasni upotrebu istog.