Tuesday, May 2, 2017

Misao

Ja, ti i misao gola,
nesvakidašnja
beskrupulozna
moja i tvoja.

Užasna misao bez prava da misli
katkad se zamisli, pa odsanja ...
misao tuđa i prolazna
asfaltirana, pa tupa i olovna

Odmah pri susretu
otarasi se svega,
 I vodimo misao do kraja..
 i vodimo ... bez svršetka!

Sastavljamo se da bi se rastavili ...
daljimo se, dangubimo ...
jer misao zna da zebe
besana je, smeta i ometa ...

Ona prva od koje se  ne bježi
i ona tvoja što moju čeka,..
svirepa misao što sunce rađa
misao kraja i misao početka...

Grešna je misao ...
u stihu i na papiru
samo pretpostavlja ...
jer bi razum izdao da
misao bez  prava  sanja i obnavlja ...

Misao me sad  prezire
kao loš presječen san,
košmar od prošle noći,
prijeteći grad u kom smo skupa.

Poznanstvo bez povoda
onaj što ga manje volim
tvoj dolazak i potreba uma
da se naginje mom prozoru ...

Misao o zagrljaju ...
svakodnevnom, mogućem
asfaltirana i olovna
obostrana, nedopustiva,
Stegnuta, avetna, ambivalentna

Grešna misao!
ona bez svršetka!



Tuesday, March 28, 2017

Ludaci i oktopusi

Vispreni ludaci
zidaju hramove
istine boje prividom ptice
na tri metra traže me mekušci
očajne sipe i  hobotnice

Zidaju temelje  duše naivne
prilaze mišlju pijavice
za dozvolu koju nikome ne dajem
ne pitaju, sipe hobotnice

Ludaci u pokretu stalno traže 
Tri metra za bijeg uvijek brojim
sve mi se čini, preći će me more
u nevještim skoku i dalje stojim

Mekušci sa kracima
hladni i tužni 
nazovu sebe i junacima
ogladnjeli, poravnani, 
frustrirani, zamagljeni ... 
oktopusi  liče ludacima

Ruše, kidaju, zavjere prave
obmanjuju sunce, nude nesanice
hvataju  korake lasom obmane
po čitavom snu mi sipe hobotnice ...




Monday, March 20, 2017

Preferanc


Prividom plavog sjaja
beskrajem odvrni česmu
nemoj da vjeruješ pjesmi
ona se zida na nesnu

a nesan luta do bola
i trne duša u svanuće
kalemegdanska staza
vodi kroz pruće u bespuće

Sazidana kula
dobra sposobnost ajnca
 teget boja sunca
opasna  igra preferanca

Surovo kretanje u noći
ambijent potrebnih duga
nakrivljen obzir tami
polakomila se tuga

Direktna potreba uma
mir sklopljen sa sobom
kolateralno udvaranje
u dodiru a pogrešnom osobom





Thursday, March 16, 2017

Jaskonijus

Tražiš li mene
nasuprot sebi
Ima li vuka u magnovenju
Vani je srna, okom ti prijeti
ne diraj ženu u ogledalu.

Tražiš li ljubav kroz svanuće
jesu li zvijeri tijelo izdale
Na dodir talasa ribe se mrijeste
ko dvorske lude, ko bijesne ale.

Tražiš li strasti iza pamuka
lakše je tugu u brijestu skriti
kosmički susret što se priprema
ljubomora vrišti na palubi.

Najljepše šute oni minuti
kada bi sebi pobjegao
jesmo li zaista dovoljno ludi
ko bi zifijusu vjerovao.

Ne traži sebe na dodir sunca
tamo je ljubav zadržala pravo
zaklela se u krčag srca
pred plavim nebom i starim valom ...

Sent Brendan smijehom ostrvo obara
brodovi teško nađu pristanište
samo je jedan talas prevara
onaj što istinu u stijeni ište.


Saturday, March 4, 2017

Armagedon

Sazivam skupštinu sna
da zoblje misli iz glave
stvarnost se uzemirila
u noć pijane lave



Armagedon se napojio
pravda kasni, on je  čeka
jedan je dječak nacrtao 
suzu na mjesto čovjeka 

Sapleteni  na uzglavlju  bitka
pobrkali se  san i java
netaknuta sobom,  umiljata slika
niko nije isti kad izađe iz rama!

Očajno je bjekstvo, ta pobuna duha
vidici  tamne i nema junaka
nesanica mi se divno udvara
potražiću  normalnog ludaka

Wednesday, March 1, 2017

Maska

Sjenka se rebusom šeta
pleše po njegovom licu
ta igra daje pjesmu
pažljivo širim zenicu



Nejasan flert u stihu
 maska se ne pomjera
ako li promijeni oblik
zenicu  može da otjera

Tajna anatomija
udica dobija krila
maska se od tla odvaja
metamorfozom leptira

Nečujan hod po daskama
čovjek se primiče meti
obješen osmijeh pod maskama
ljubav se strašću  sveti

Odveć poznat poljubac
stravičan zalogaj daha
pod nebom težak zagrljaj
maska je pala od straha



Monday, February 20, 2017

Srušili smo grad

Rušili smo grad
od jutra do noći
padala je duša  na ledeni dlan
sukob svjetova prosut na postelji
jesmo li uspjeli da srušimo grad ?


Rušili ga dugo
skidali smo ljubav
nevjerom smo zidali naš grad
rušili ga snažno
od jutra do noći
naša destruktivna nezasita glad!

Jutros smo ga srušili
opčinjeni bolom
najljepši u trenu kada odlazimo
 koračali  sigurno ka spomeniku
ostaci grada nisu ni kročili!


Vijenac prekriven narednom daljinom
naročit oglas  građevinaru
srušili smo grad
tako jako, silno!
ugašena destruktivna glad



Tuesday, February 14, 2017

U ime naroda

Dragi moj,

Danas se moram zvati “Crveno”. I nositi crven’ šešir, a sve  u ime naroda i u ime datuma.  Danas moram  istražiti dušu nacije, ipak je to moja dužnost kao Bika.
Da, danas je dan D. Danas je Dan Crvenih…  I dan crvenih kartona za sve one koji ne nose crveno !  Danas je grad je pun nas,  Bikova. Danas je Dan zaljubljenih. Dan i san, svih onih punih nade da će da ih pogoditi Amorova strelica… da ih fišti, da se ne oporave. Sve danas!

Danas  je nada da će sve da prođu, sve što se u ljubavi prolazi. Sve za šta nijesu imali snage volje ili  godina, ili nafake. Nijesu imali  dovoljno crvene boje… bar do sada ...

Danas u danu , sve bikove i sve crvene možemo sresti. I one smiješne, sebične, patetične ljubavi, mene i tebe i druge, u danu. Patetične parove i sve one teže slučajeve, Kundere i Crnjanskog.
A sve danas u Danu. Čak I datum crvenim slovima pisan.
 Praznik je, dakako… I treba!  Alarmi se oglašavaju, stikeri iskaču, pump up date.

Oj ha

 Jako bitan dan za građane Crne Gore ! Jako crven I od egzistencijalne važnosti. Jer mi dišemo ljubav u svim danima i vremenima. Dišemo ljubav, živimo je  i njome se hranimo. Zaista, časno crveno, razumijem.
Ipak je danas Dan zaljubljenih. Dan, nas i onih koji to jesmo i  nas i onih koji ćemo SIGURNO danas biti.
 Dan, Nas I onih koji se nećemo  uzalud ZACRVENJETI i bez obraza stati pred nju ili njega.

Nemojte shvatiti pogrešno, nemam ja ništa protiv crvene boje, štaviše…  Crvena je nosilac radosti, crvena štiti od zla, od uroka. Sve do 19. Vijeka vjenčanice su bile crvene boje.  Crvena je (još uvijek) boja jednakosti, revolucije I radničkog pokreta.. Eh

Ali sjeti me i na pijetla a pijetao, onaj pijetao, pun simbolike. Nema ga među kokoškama, čak ni danas u ovom danu, u crvenom datumu. A i ruže nam, poslednjih godina, venu u dan…

Boja je i zabrane. Prođeš kroz crveno a sa druge strane te čeka kazna i opomena.
Predsjednik SAD ima I “telefon crveni” i “dugme crveno”. Sudije imaju crveni, isključujući karton.

Grad je danas pun crvenih majica. Zbog radosti ili zabrana?
Hm… Ipak je taj Dan. Naša realnost i Mi bikovi…
 Zbog radosti, sigurna sam. A ruže venu zbog klimatskih promjena… I to sam sigurna.

Nego… toliko crvenih majici, vrpci, zidova… ma, stvorena slika, za nas bikove.
I čak I  metamorfoza leptira vodi do bika, ne do čovjeka. Apsolutna pobjeda a ipak, crveno zbunjujuće za Nas bikove.

Čekaj… pa na šta to liči, mali prinče ?!

Dragi moj, nije da ne vjerujem u ljubavi. Ali u one smiješne, one sebične i pomalo kećave.  U ljubavi koje se cmaču a na svakom rastanku razmišljaju: jesmo li jedno za drugo a misao uz oko traži nekog trećeg.  Dva kraja nikada ne možeš sastaviti. i ne možeš voljeti bezuslovno, ako su ti već objasnili da postoje uslovi da bi bio voljen. Čista politika… pitajte NJIH
Vjerujem I ne vjerujeeeemm

A đe ćete vi danas?  Kuda ćete? Na koju bandu, u koji tor da svratite i u koga da se danZaljubite?

Vjera, nada i ljubav u svim vremenima da nas ne napuste.
I nosim i ja crveni šešir. U ime naroda, u ime datuma!

Dragi moj, ne zaboravi crvenu majicu.

Friday, February 3, 2017

Lice

Ko zna sa kim sve to lice nije spavalo! I sanjalo. Čitavo vrijeme čekam da krene, lice bezobrazno, odnekud poznato ...lice koje sigurno još luta, živjelo je tri života, sa tri bore među oba oka.

Lice simetrično, eskpresivno, zagonentno. Odbija dim cigarete, pa pogled baca u stranu. Jedno fenomenalno lice. Refleksivno, kad postane pepeo obično klimne glavom, znak da će uvijek da oživi. Lice Feniksa.
Pije i espreso. Espreso uvijek piju oni koji nemaju vremena. Ili nije tako. Lice nepomično kada se zagleda u neki oblik, lice besprekorno od  načetih bora. Šarlatansko, perspektivno za moju neumornost misli. Lice egoistično, anarhično ali čisto. Besprekorno. Lice sa smijavicama zabilježenim, odbjeglim, ali neotuđivim. Lice koje mi  brani  da krenem, mijenja mi kurs gledanja. Nervira me. Čista eklektika. Odabrano ...Lice koje bi  spavalo, jedino kada bi tu važnost prepoznalo,
Lice sa maskom. Jedna strana lica tamna, druga svjetlost. Ali simetrično. Samo je upitno, je li to lice plemenito. U krajnjem, čitavo lice je pretpostavka, stvarno je   nebitno. Umjetnost. Rijekim pokretima ramena objašnjava život.
 Lice koje me tjera da naručim još jedno piće.  Lice dječaka i lice ludaka. Nevino i muževno. Lice gospodina, potajnog kočijaša. Lice sa ogromnim prostorom za snove, preumorno od jave. Kontradikcija.
 Lice koje često zamišljam, isto tako, pogotovo kada malo mijenja grimase. Lice koje kaže da je dosta i stvarno je dosta. Lice koje okreće priču na svoju stranu. Ne govori puno, a kada kaže ,  to jako važno i prije svega tačno. To lice sa promuklim glasom. Lice muško, postaje mi važno...
 Lice koje se mršti, koje strijelja pogledom,  jače od sarkazma, lice što  se smije kada gleda da ga posmatram. Kao da zna da je on to lice koje možda mogu da tražim. To lice krajnje melanholično, ubija sivilo danje. 
Ima i jedan zalizak, samo jedan sa lijeve strane, a gdje bi bio... negdje blizu čela. A čelo visoko, mudrosti se napilo. Kafanske i životne, i one iz knjiga. 
Lice koje je neočekivano stiglo i postalo zanimljivo.  Možda je nađeni trenutak. Možda slučajan odabir. Možda samo daljina ili obzir i lukava namjera svjetlosti. Možda nema sjenki, pa se ne otkriva.  Lice do srži ružno, pa do bola lijepo. Krajnost neupitna. Odgovarajuće. Konstatno  I jednako, uznemirujuće ... lice koje tražim čitavu vječnost da ga  posmatram kada se umorim. Umjetnost lica.Savršen profil od kog mi studi. Lice blijedih kopija. Saziv prošlosti ili vertigo. Šta će mi opet lice! 




Thursday, February 2, 2017

IDIOT

Trudim se da živim kako mi je poručio stari ribar. Ribar moj drug. Došlo mi da ponovo čitam Dostojevskog, iz sve snage da volim “Idiota“ i žao mi je što kod nas takvih idiota stvarno nema.

Mi smo ona druga vrsta, ona emotivno zaostala, nesposobna za ljubav, za davanje, jedino vična za uzimanje. Izbirikali se, pa sada rukovodimo i dušom i tijelom, dičimo se tuđim porazima.

I super nam je, dok god se smijemo, pa i onako ludački, nekontrolisano.

Ona lijepa čežnja na mjesečini ne postoji, već samo želja, ogoljela želja da budemo neko, nešto. Da se pentramo kao puzavice, i tako budemo uvaženi i poštovani.

Čak su nam i ljubavi  izračunate. Kako nas podrugljivo gleda iknez Miškin, koji je rođen previše čist i nevin, pa bi takav i ostao, da nije bilo nas ovakvih.

Idioti.

Novinarske čeljusti, narodna pravila, anarhija u venama. U devijantnom kotlu kuvaju se vrijednosti.

Upozorava me ribar: Oblizuju se vukovi, neutoljiva je njihova glad.

Baš me briga za vukove, nijesam ja više jagnje, meni se od svega samo spava.

Tišina.

-Imaš talenat, treba da budeš neko!

Jesam li ja idiot ako biram da sam niko?

Mrzim nezdrave konkurencije, zato šetam, đonovi mi izlizani, u džepu se zavukla promaja, preskačem ograde!

Ribar mi je sto puta rekao: Psi laju, karavani prolaze.

A  Dalmatinci ?

-E oni sine ujedaju!

I ne postoji izba koja mi nudi mir, jer su se pomiješali brojevi, godine, ljubavi, koalicije, mjeseci. Ne prepoznaju se čak ni prirodne razlika. Može li biti da su ovo zadnja biblijska ?

Pa ni poplave i zemljotresi, suicidi i ubistva nisu neka opomena. I svijeće za spas se teško upale.

Uvijek sanjam leptire. Zato nemam noći, jer leptiri više nijesu lijepi kada se probudim. Baš kao i naša stvarnost.

Nikada ne nađete što ste tražili, jer tražili ste sebe. Bravo Sidarta. Bravo!

Sok od pomorandže dobija ukus vodke. Ruska empatija – Pa to je iz strasti!

Zdravstvuj!

-Izvolite.

Lijepo kaže prodavačica, tek da pomislim da je možda ljubazba.

A potom.

-Izvinite, ušli su mi Rusi u radnju.

Debljina novčanika određuje njen stav prema meni. Jesam li ja idiot ako mi je muka što me jedan mršavi gleda očima Putina?

Opet mi se mnogo spava.

Znam, pozajmiću Orlov dar! I vođena arenalinom  krećem u ispitivanje života.

Zabacila sam udicu tri puta. Nijednom se nije zakačila zlatna ribica.

I ribar je opet bio u pravu.

-Sve dok se trudiš i spremaš za veliki ulov, ne ide, neće pa neće.

Forsaža.  Svuda je osjećam, gušimo se u klevetama, lažima i tuđim poganlucima, prevarama!

Posječene lipe se žale, topole se bore i trepere. Djetinjstvo udara i sve je moguće.

-Napuni flašu vodom, ubaci ribice i sve će one plivati dok se ne zasite i ne zagrcnu  … Tako je i sa tobom, treba ti okean…

U pravu je ribar, ribar moj drug. Mora se dalje , dalje i šire …

I danas je bio na ogradi, zurio u tuđe strašilo. Nabavio dalmatinca i mrtav hladan mi to priznaje.

Pa zar nije on isti rekao da i dalmatinac ujeda ?!

I pas i mačka su se poljubili na moje oči. Isto danas.

Osjećam se kao idiot. Zavidim ti Miškine!

Izlazim u grad, palim cigaretu. A za sve nas jednu svijeću, možda nam se i posreći.

Sunday, January 29, 2017

Kapuljača

Na uglu Ulice Fenjera primijetila sam lice ispod kapuljače. I osim što me pogledala ta kapuljača, umalo mi se nije i obratila. Čaroban trenutak.

 Nikada ne možeš biti siguran što je ispod kapuljače, Kapuljača je i dostojna zamjena za kišobran. Kišobran je najmrzniji instrument. Štiti glavu ali opterećuje rame. Sputava lake korake. Krov  je prevashodno nebu. A rame mi je lizijerno. Pod kapuljačom stvari djeluju jasnije, ona može da sakrije i radost i tugu, podjednako.
Vjetar uvijek donosi kapuljače i poseban osjećaj blizine, produbi osjećaje, da inpute za dugo postojani osmijeh. Susreti pod kapuljačam značajni su. Zamisli da živiš u gradu kapuljača!

Tako sam juče primijetila kapuljaču koja je šetala jednako kao i ja. Šetala je jednako brzo, jednako se saplela na isto mjesto na koje sam se ja saplela.
Tišina ispod kapuljače ravna je tišini u kolibi i to onoj pod fenjerom. A osjećaji su perfektni, iskristalisani, tanani, konačno poznati. Institkti su fenomenalni, a refleksi pomalo agresivni. Kakav spoj nespojivog. Pod kapuljačom ste  uvijek na oprezu. Ova kapuljača koju sam primijetila umalo  se sudarila sa mojom. Mislim da je pomislila isto što i ja. - Vidi i ona nosi kapuljaču! Bilo je lako pretpostaviti. I to je prednost svijeta pod kapuljačama.   Možete se i zagrliti, ako ste već toliko hrabri. Prema boji i kroju biram kapuljače. I one koji ih nose.. . Gordost ili predrasuda ?

Uvijek imam veliku kapuljaču, tako imam jednu sivu,  široku... Pokrije glavu, ušuška je, da mi bude sasvim toplo.  Kapuljača je i praktična. Intriga je, nagađanje. Stavim je pa mi se čini niko me ne vidi, niko me ne čuje.
 E  i nije baš tako!
Vidi me ipak poneko. Evo na primjer,, on me uvijek primijeti! Mada, njegova sirena para uši. Mrzim sirene. Paraju mi uši!!!
 A on nikada ne nosi kapuljaču. I ne voli kapuljače, preferira limene krovove i buku. Ne voli da šeta. Ne umije da prati moj korak. Možda je previše brz, možda treba da usporim. Ili da se manem kapuljača. Jeste, biće da je tako. 



Saturday, January 28, 2017

Konkurs za heroja

 Pišem scenario za film. Radnja, prava holivudska: armagedon, meteori, heroji… Ime kao i kod svakog hita, kratko, nebitno. Samo je zaplet aktuelan… Kiša mliječnih meteora koja, neuhvatljiva, pada po našoj maloj, ali vječnoj zemlji. I heroj još uvijek bezimen, konkurs otvoren…


Odavno nemamo mudrih da proreknu: “Ovaj će biti jak na peru, ali slab na oružju”. Nema ni one djece zbog koje su se proroci rađali. Možda je zato zagušljiv zrak. Nije 41′, ni 43′, a čini se da su i devedesete prošle… Ali je nebo opet ratno. Moj dobri profesor mi je davno rekao: “Nema bune protiv dahija, ako nevino čeljade nastrada.”

I nije da mu i tad nijesam vjerovala, mada mi je to djelovalo kao politika. A politika me tada pretjerano nije zanimala. Ime tog profesora i ne pamtim, to nam je svima zajedničko. Tek kad budu na rubu provalije, onda ih se sjetimo.

Tako je to kod čovjeka, vrijeme ne prepozna za života junake. A mi bježeći od problema, via insotranstvo. Popijemo bolje mlijeko, pronađemo zdravije krave. Najbolje se snađemo kada odemo u Švedsku, Švajcarsku, na tom mlječnom bijelom putu.

 Ugasila sam tv, izašla vani, ne mogu se naviknem na neko novo zubato sunce. A napolju posebno sivilo, biće od aktuelnog nasilja.

Izgleda da je najlakše potezati obarač.

Ako nemaš obarač, uzmi kašikaru, ako nemaš kašikaru, onda prvo oštro pri ruci .... Nekako nije lako u metežu nadmudriti život i biti čovjek, onako kako je Kipling zahtijevao. U vremenu bjekstva poslije teških zločina, krađa, prevara, posebno, ako ne vjeruješ u vječni ili mliječni život… A šta je dobrota, ako te jednog dana neko sretne na ulici i za zrno ega, liši života?! I tako, boli me glava…i sve zbog zagušljivog zraka.

Ne razumijem kolektivno ludilo i poremaćaj vrijednosti, standing ovation poštenim ljudima koji kradu, nezgodnim momcima sa oružjem, a priznanje velikim ljudima tek kada odlaze. Tužno je, ipak smo previše bogati travama da ne bismo imali zdrave krave. Ipak previše bogati duhom, da bismo kaskali za onim za čim ne smijemo.

I ne bismo stvorili Levijatana, da već nemamo dobre zakone, ni one koji bi ih primjenjivali, ni one koji bi tu neman kontrolisali. Dvadeset i neka mi je, a već znam da je isto bure baruta i bure mlijeka. Kojim putem ono idu heroji na magarcu?

Hajdana Simović

Thursday, January 26, 2017

Mučnina

Stavi slušalice, pregazi sredinu, otkopčaj posljednje dugme na košuji, izgubi se ... u koraku…u kiši, , u ritmu. Udši!

Seksualno optrećen  čovjek prelazi ulicu.  Po facijalnoj ekspresiji nije teško pretpostaviti o čemu razmišlja. Njegova boja zenica opominje na gust vazduh. Moram se skrajnuti.
Mučnina se pojačava.  Shvatam zašto danima sanjam žabu ... pa je pretvaram  u princa. Pa je vratim u prvobitni oblik.
Spotičem se na krišku leda. Jedan čovjek pretura po kontejneru tražeći… hljeb?  Socijalna nepravda! Ispred skupštine mnoštvo, onih koji viču: Hoćemo pravdu!
. I mnoštvo  onih koji ćute.  Vjeruju u nepravdu.
Meni se ipak dopadaju oni nesvrstani, oni što još uvijek vjeruju u kosmičke istine.
Ali svijet se dijeli na sjenke i na bitange.
Dobijam kaznu za prelaz na crveno. Dajem pogrešnu adresu. Juče sam izgubila ličnu kartu.   Mangupski se pozivam na druga komandira. Onda pričam o Marvelu, o ljubavi, o milosrđu. Zbunjeno me posmatraju ... Zadivljeno.
Prolazim na neočekivani šarm, dok mučnina na nalete nestaje.  Likovanjem zbog usmene pobjede ili nedostajanjem krivice ? Mučnina Jenjava!Idem dalje.
"Jeste li vi to i to ...?
"Jesam "
Imate poklon od gospodina X.
Ali ja ne volim poklone ... I ne poznajem tog gospodina. Tačnije, znam po sjećanju da je to oblik jutra i obris noći. Možda je u pitanju rebus. Odmotavam se … Dobro je ušuškano u nadi da ću dobro da pokisnem. Dobila sam zamjenu. Kao na lotou. Nekada mi se znalo da posreći. I jednom čak tom zamjenom nešto više. Tako nekako i ovaj put.
Mučnina.
Pokisla sam. Ipak se nebo otvorilo, znala sam zbog  habituiranog bola u desnoj slepočnici koji se pojačava pred promjenu vremena. Jeste, ja sam meteropata… Imam jedan veliki peskir  kojim se umotavam kada pokisnem, ali peskir je opet pao na komšijski balkon.
 Hamletovski lažno, avangardno, mudrujem komšiji, laskam mu pomno da mi vrati peškir. Zahtijevam. Neka se nada da mu se udvaram.Ionako, vjeruje da sam glumica. Ne negiram, već mašem rukama i objašnjavam kako je peškir skliznuo dok sam širila rublje pred kišu. Ionako živimo tetar.
Uz peškir sam dobila i račune. Struja 100 eura. Biće da je kalorifer, vuče dobro.
 I jedno pismo na displeju.  On se zove Distanca. Čita mi misli.
Prošle noći me nije bilo. Pitao se gdje sam, iako je znao da nisam sa njim …Znao je i da mi nije bitno, da se samo u njega pokušavam da zagledam kao u otvorenu knjigu.
“Kupio sam ti jednu. Verujem da će ti se dopasti. Zove se "Mučnina" ..."

Tuesday, January 24, 2017

Katana

Fasciniraju me katane.  Oduvijek. Ne traže suštinu u svijetu koji trpi predaje. Dokaz su da ne postoje relativne predaje i apsolutne istine.


Tako je govorio moj učitelj mačevanja.  Vjerovao je da je samuraj, mada je po svemu drugom osim po ubjeđenju ličio na Crnogorca. Naučio me  da uslovno  ljubiti katane - pitanje je pravde, moći, snage duha i tijela i prosto, pitanje je ... odbrane. Odbrane i samoodbrane. Ovladiti tehnikom mačevanja može samo neko ko je strpljiv i brz, ali nakon promisli.  Ne nedostaje ti brzine, ali one pogrešne. Fali ti strpjenja. Ono je neophodna s obzirom na protivničke namjere.

Tako je to sa mačevima, onim vidljivim i onim nevidljivim. Objanio mi je da moraš čvrsto držati mač. Mač je sveti element. Moraš znati kako da postaviš mač kada te protivnik napadne. Protivnik može biti bilo ko. Ako ne vjeruješ u njegove napade i odbranu, onda ćeš potonuti. Ako ne budeš spreman za svaki njegov bolji potez, opet ćeš potonuti. Vještina je majka svih mudrosti.
Amin!

Vještine su ipak i kao poroci. Kada jednom ovladaš mačem, ne prestaješ da tražiš nove tehnike. Od učitelja sam naučila da ostavljam mrvice ali da se nikada ne vraćam. Vjerujem da mozak ide ispred duha,  ali ne mora da uvijek bude uključen ekvivaletno radu srca.  A šta ako nije primjenljivo.
-Onda je to pitanje ....meta ta fizika!
 Postoji jedan oblik sanjanja, koji ne mogu da dokučim. Ne vjerujem u eksperimente. Iz svakog na kraju izvučem deblji kraj.
- Hvataj! Samo misli da možeš. Kao kada trčiš na onom istom krosu i znaš pobijedićeš tako što ćeš prestići sebe.
Bio je u pravu. Kada ubrzaš um do beskonačnosti, nastaje bezakonje. Nema pravila.  I fizika se često zbuni. Na primjer ona stvar sa privlačenjima tijela donekle  nam je jasna, samo u praksi.

Nema skrupula.Više smo od čovjeka, ljuska se preobrazila, a pile razdragano, brže je od rađanja.  Jesi li o tome ikada razmišljao učitelju, profesore ?
 Dobri misaoni refleksi preduslov su za savšenu igru.
Ja još ne znam kako da objasnim da tišinom zbunjujem duhove, duhove prošlosti, iako ostavljaju tragove.
Profesor je bio u pravu za moju tvrdoglavost, često prognoziram i provociram poraze. Teorija relativiteta me ipak zamajava. Nijedno svanuće me ne dokazuje! Nedostaje  mi više strpljenja. Profesor se preobrazio u jačeg samuraja.

 Početak je kraj. Kraj se bliži da obnovi statično stanje duha. Jesam li zastala u monotoniji izraza, jednoumlja, pomjeranja, estetike, averzije prema ekstravaganciji, ne onoj kvazi, da se razumijemo!
Objašnjavam mojoj iskri da sam savršeno bezdušno postupila izbjegavajući emociju predaje.
 Slabost je čovjekova. Ja se negdje pomjeram ka tišini, da saznam kako to katane i dalje fasciniraju. Ipak su opasne!Hladnooo  su oružje. Mrznu pri pomisli. Ali nisu dovoljne. Nedostaje štit.
Samuraj nije uspio da mi objasni upotrebu istog.