Tuesday, December 27, 2016

Seobe

Zapisujem ono što ne bi trebalo da se dogodi, nešto kao opomenu da ne pregriješim zavjet dat na rođenju. Ekstravagantno stanje duha uglavnom ima namjeru da mi pokvari raspoloženje. Ovaj put ne dozvoljavam.



Odbijam dim cigarete tek da  gledam taj nestvarni i nemoćni kolutić koji nestaje. On je najpribližniji onome o čemu razmišljam. Ja ustvari i ne volim cigarete.        
Lice od juče nema obrise noći. Svako priznanje se odaje u tuđini, zato uvijek planiram kofere. To isto  tvrdi glas izutra, a često ga nazivam imenom one koju ne poznajem.


Po navici čovjek se okrene naopačke da pronađe šta je uzrok bola u želucu,  u glavi.  Danas ne uspjevam.  Krivim  genetiku za mislii koje  neprestano kovitalaju  radi prepoznavanja svih, pa tek onda sebe. Upravo, one misli koje narušavaju samokontrolu stvarajući nerealne strahove i tražeći figure po zidu. Akcentujem simboliku, iako ustvari nisam sujevjerna.

Uzeću jabuku, taj vazdašnji grijeh, tu nepresušnu strast koju nudim kad god se skotrljam u svoje nemire
Zamagljeni prozor obećava kišu.  Kiša se snebiva. Opet su pogriješili sa prognozom.  Užasavam se čekanja. A tek same pomisli da mogu da stojim u redu i čekam... pa makar i kišu. Ne praštam strpljenjju.
Likujem svim pogrešnim potezima i snovima koje zaobilazim.  Nejasan oblik magle spustio se na misao.  Možda je taj dio ljubav.

Nikada nemoj da se vratiš! Nikada  ne preturaj po  uspomenama, čekajući još jedno pismo jer pisma su samo jedno doba koje se bezvremeno čita, i ne može se ponoviti.Opet govori ona iz ogledala. Osjećam da se pomalja kiša na moja ramena, ona koju od sjenke sanjaš kao sidro koje spušta se u našu sobu. 
Utapam se u iste boje i iste razgovore ali šutnjom. 
Paralelni  solokvij.
-Pamtim da ti nedostajem u jutra koja izbjegavaš tražeći svoj svemir u mojim seobama. Odsanjan oblik sujete dok svlači haljinu nevjere. Na njegovom pragu  samo tišina, ona na koju nijesam navikla. Ne reaguje.
Onda kada nadolazi plima, ti se pomjeraš u mašti. Jedan je poljubac nadomak ... Ali nedosanjan. Nikada ne smiješ da se vratiš.
Ne zanima me politika, anarhije male i velike, licemjerja,  okrenute laži, svanuća praćena licima koja postoje ili se naziru, ne zanimaju me sitni damari, njihov rad, ni tišine koje prebrojavam tebe tražeći u mojim seobama.

Seobe datiraju od seljenja, od prve misli da ću osvojiti orah, proći hrabro kroz osoje da siđem do jezera. A tamo i sada jednaka divljina para uši pretvarajući se pred prirodom da je ona tišina. Ona koju ištem u svojim seobama.



Sunday, December 25, 2016

Orao

Eno ga orao. Kako samo pravi kolutove. Carski orao, Aquila heliaca, impozantna grabljivice !!!


Želimo Vam ugodan let. Vežite se, polijećemo.

Turbulencije me na plaše, štaviše, one misaone me razbude. Smeta mi bespotrebna mimika i arogantan zvuk protiv koga nemam muziku kao lijek.
Ali misao ne gine, ona se uvijek proteže.

Pogledaj put neba. Pogledaj još jednom. Gledaj duže i moraš primijetiti kao se orao poigrava sa vazduhom. Zabilježi njegov odlazak i pokušaj da se zadubiš u nebo. U snažni let ptice da se zaljubiš. Istinski, samostalno. A orao neka ide ... Neka grabi …Nebu pod oblake! Nikad ne zaboravi da je orao umro među kokoškama, cijelog života ne znajući ko je.

Zamagljeno staklo dva puta prebriši da otkriješ vidik.
U avionu uvijek razmišljam o pticama i o tome kako velike stvari pri samom pogledu na pejzaž izgledaju minorne.
Kazao je da će me čekati u onom kafeu, jer ja uvijek kasnim. Vrijeme mora potrefiti ako već čeka, uostalom, teško može drugačije.  Ako se zaljubio, to je garantni list na godinu dana, bezbjedan let i slobodan pad.

Nadam se da ste lijepo putovali, slijećemo ...

Iz daljine lica izgledaju drugačije.Svi moji letovi uvijek su jednaki, ali lica djeluju jasno.   Njega volim da posmatram.Predio koji ničim ne podsjeća na ptice.
Njegovo lice je zagonetno.
On me danas iz daljine odmara. Priča I pomjera se drugačije u odnosu na sve u prostou. Sanjivo se smije, a  maglom gleda. Poprima moju boju očiju, i nastavlja da se pravi da ga ne vidim.  Vjerovaću da me razumije.
. Vezaću mu pertle kada sjednem pored njega. Reakcija neće izostati.
-Kakav je bio let  ?
-Turbulentan.
Pri svakom dolasku uvijek razmišljam o povratku. Orlovi rano lete, misao se proteže ...

Odmakao se da mi bude bliži.

Dođavola. Aquila heliaca!






Odricanje

Susret kao  predostrožnost.
Ta nijema iskra prostora što vajaš
Kao karat zlata misao sa srebrom
preambula snoviđenja snažnog.

Smišljena duga na prsa što siđe
Letimično tuče grom u divlje rebro
Adamova snaga skrivena u sjenci
Jedan vidik tamni, drugi je daleko.

Propraćen korak po drumu sveden
Uhvaćena duša ne spominje priču
Taj grijeh od ponoći pogledom zaveden
jabuka tinja  u sopstvenom koritu.

Halapljiva opsada misli koje trujem
Nadasve težim imenu priznanja
U naivnoj studi na dvoboj potpisujem
Misao prije i poslije  dvoboja.

Strast nije pregriješila nebo
Zatamnjen prezir duginih boja
Pobjeda je neminovnost uma
No porazna težnja slabosti i obmana.

Saturday, December 24, 2016

Dioba naša naušna

Ljuto đače uzelo kartu Crne Gore i crvenim flomesterom, nevještom rukom, uzduž i poprijeko parčalo. Ili se to nebo igra, bljesak s Lovćena, jedan sa Durmitora, da nas opomenu da smo se našli u čudnoj diobi. A koliko smo raspolućeni shvatim svakog značajnijeg datuma.


Nešto me sjeća na Raskoljnikova, Dostojevskog, al' nije valjda da smo baš svi pročitali tu školsku lektiru. A datumi, dani? Božić, Vaskrs, kada se (ne) radujemo sportskim pobjedama. Sve do tada vjerujemo da smo jedna država. Ako nečim možemo da se pohvalimo, to je da smo totalno drugačiji od drugih. A bićemo "vječni", sve dok smo takvi.
Zagrcnuh se od dima današnjeg, guši me sa svake strane. I sa planine i sa mora. Ne znam kako da se spasim. Gledam u nebo, a njega naš narod prepolovio. Podijeljeni po gramatici, slovima, trgovima, badnjacima. Podijeljeni i po pismima, a onda i po grbovima i zastavama. Tek za svaki slučaj, imamo i dvije himne.
Pomislim da niko nije svestran kao mi. Uglavnom se ne snađem, pa ostanem kući za Badnji dan, jer ne znam koja vatra bolje gori, kojeg badnjaka, onog "našeg" ili "Našeg". A badnjak je badnjak. A besjede s jednog trona, a druga sa livade, eventualno prljage. Miris džebane, badnjaka i kandila.
Kome da vjerujem, a koga da slušam. Koje pismo da izaberem i kome aplauz jači da uputim. Jadi mladog Vertera. Jednom riječju - kosmopolite. Dva srca, A djeca će nam "evoluirati", pa će se rađati kao jagnjad iz Zone sumraka, s dvije glave, dva srca i četiri oka. Jedno nekad ide u lijevo, a jedno u desno. Samo da je više strana.
Psiholozi ćute, ali ako igdje psihologija ima šansu da se razvije kao nauka, onda ima na našem tlu. A naši novokomponovani doktori nauka isto tako tihuju i ne pišu doktorate, a imali bi o čemu. U pitanju je osmo svjetsko čudo.
Koliko neiskorišćenog materijala. Počev od onog što Božić slavi na pločniku pred Vladom, tražeći malo hljeba, pa sve do onoga što se grije u toplim poslaničkim klupama pravi dobar scenario za komediju. Prognoziram, jedan kamičak u skorijoj budućnosti biće "naš", a drugi "Naš", jedna jela "naša" a bor do nje "Naški". Kulja dim, dolazi sa više strana. Ipak, ovi "naši" i oni "Naši" za Božić isto pozdravljaju.
Mir Božiji, Hristos se rodi! A u nama se odavno rodilo neko čudo neviđeno.

Monday, December 19, 2016

Epilog


Na treptaj daha slamaš jaru 
svlačiš se meko uz bol što sijeva
nisi li jednom uz galamu
sapleo lice zakleto da drijema. 

Sanjive sjene pišu memoare

ti pjevaš ptici, što bolu liči
Nisi li svjesno po gorkom suncu 
zastao mrazom u polu priči.

Odmakle pjesme mute kuloare

godine sapliću bez zaljubljenja
riječi  se  nikad same ne vrću 
na mjesto iskonskog pogubljenja. 

Možda se čuva to zrno neba 

premalo robe sa novim likom
nisi li jednom tovarom sebe 
pravio ram nad svojom slikom. 

Ko se sve sanja iza novembra

šamara vazduh Ulice kestenja
onaj se dimnjak nakrivio
ima li žara iza pepela.

Na treptaj glasa lediš tišinu

odbjegli dječak mušakarca boli
mraz naginje krivom kaminu
šakom slasti i zrnom soli.


Sunday, December 18, 2016

Korespodencija



Uđi u moje navike
Rezultat je fizičko trenje
Iz škrinje vire duhovi
Od ljubavi gladne su stijene

Zakonači u moje vidike
Završi misao snagom
Kad zapnem na tački, nastavi
U mene siđi kradom

Nemoj da skidaš zavjesu
Magle su modre od očiju
Zapiši ime na listicu
Ljubav odvedi na robiju

Uzalud skandiraš prestiž
 nebom marširaju duhovi
Što si mi tijelom bliži
Snebivaju se umovi

Ukradi mene za sebe
Ja ne umijem stati
Kad odem u moje odaje 
U svoje mene vrati

Obećaj mi svanuće
U šumi, na tuđoj obali
Grijeh kroz trnje i pruće
Namjerom oka zatvori