Friday, October 28, 2016

Rekvijem naše čaršije

Đed je umro. Prije neki dan. Kažu da je preminuo u 99. godini, mada mi je neposredno prije smrti ispričao da je usnio da će se na onaj svijet preseliti tek u stotoj. Zbog đedove trezvenosti, uprkos njegovoj ličnoj karti, tvrdim da je napunio čitav vijek.
Neke žene u cvjećari, za razliku od mene, đeda su posmatrale kao mladića, posebno kada je preminuo: "Bila sam na saučešće jednom momku."
Blago ironičnim osmijehom više njih se solidarisalo daje đed umro mlad. Tek da im udarim inat, onako unučki:
"Taj momak je moj đed", značajno objasnih.
Zacrvenjele se ucifrane gospođe, pa opravdaše ruganje: "Baš je dobar čovjek bio".
Pokušah da im natuknem da ga ipak nijesu poznavale, ali su spremile jaku odbranu.
"On je našeg komšije Paja, pa njegove babe, to jest njenog prijatelja, dobar prijatelj. Težak li je život imao, eeee...", pričaju.
Ostadoh bez riječi, sa povijenim ružama u rukama.
Đed je bio borac, služio kraljevu gardu i konja preskakao. Vitalan i nije bolovao. Prije dvije godine pokosio je travu ispred seoske kuće, oporavio magazu, proprtio kroz snijeg od metar i po i sagradio kolibu za alat. A onda čujem ispred kapele sljedeće:
"Kukavac, naživio se, stare kosti, da mu Bog dušu prosti. Da nazdravimo ostatku."
A đed bio praviji od svih njih povijenih ni od čega, koji nijesu kao moj đed snažno nosili svoje decenije i savladana dva svjetska rata. Kladim da ne bi nazdravljao da su oni umrli. Na kraju, razumjela bih časršijanje, pa i pred posljednje ispraćaje, samo da se nije pojavila Zorka, žena u crnom koju niko ne poznaje. Mada ludih Mara ima u svakoj sličnoj prilici. Počela je da šeta po kapeli, gore-dolje, dolje-gore, gleda ko dolazi, ponekom pruži ruku, čisto da bude u centru pažnje. Poneko joj izjavi i saučešće, pa joj se posreći. Kako još nije ukapirala da sam ja unuka, odlučih da ispitam njeno porijeklo.
Priđoh Zorki i rekoh:
"Učestvujem u žalosti"
Zorka: "Uh, uh, hvala sine!" Unuka: "Ako ste vi?"
Zorka: "Ja sam znala Dula bolje nego iko, njegov sinje moj bivši direktor". Unuka: "A da, mislite moj ujak vam je bio direktor?"
Tada je Zorka počela da plače, suza suzu stiže. Ja se skoro pa ražalih, jer mi se čini zalije je njoj nego meni.
Njenu pažnju je ukralo pet baba. A svaka gleda kako će na klupu udobnije sjesti. Nijednu ne znam, pa se zamislih: "Ja đeda nijesam uopšte poznavala, ni svu njegovu rodbinu."
A onda počinje nezaobilazni kolektivni plač, orkestra pomenutih baba. Ispred kapele ne bih da zapalim cigaretu, nije kulturno, iako je baš u tom trenu bilo previše "nekulturnih". Izađem ispred i saslušam razgovor daljnje strine sa još daljom tetkom:
"Vidi šćer šta mu je obukla, eh, bolje bi joj bilo da ne vodi računa o sebi, no o nekim drugim stvarima."
Ne bih trebalo da priznam, ali moram: Đed je umro, a ja ni suzu da pustim. A kako, kad su ga već oplakali. A politika i kocka ne zaobilaze ni posljednje ispraćaje, pa ide solilokvij: "Bio je partizan, a otišao kao četnik u rat. Mada, poslije je glasao DPS. Ne znam staje njegov sin za to dobio. Ali sam bogami čuo da ima svašta".
Ipak, odgovor ne jenjava, nego se nadovezuje: "Pusti, bolan, vide li ti kako dođe "Onaj" na saučešće, a to je sve zato stoje mnogo dobar sa đedovim unukom, petljaju nešto... Nego, ima li šta na kladionicu?... "
I na kraju pitanje koje mije razbilo ideal starih crnogrskih običaja: "Oće biti posije sahrane meza za đedovu dušu? Ja nijesam ruča'?"

E tad mije došlo da zaplačem, ne zato stoje đed umro, već zato stoje umro mlad.

Hajdana Simović

Sunday, October 23, 2016

Raskoljnikov nije ubica

Čeznem da se odmetnem u žutu jesen. Žutu po svemu, po štampi najviše, žuću po dušama ljudi koje sretam.


A najviše čeznem da razumijem Raskoljnikova, ostao mi kao tajna. Nedokučiv, komplikova, propali student prava. Nemam previše godina, ali mi je sve u posljednje vrijeme žuto.
Kako se samo grane na drveću njišu. Site su listova, tako ih lako daju. 
Njišu se i parole pojedinih banki. Dajemo kredite bez žiranata!
I onda mi dođe ona jesen i probudi naše Raskoljnikove. Zažuti im se u glavi, pomalo u duši. Ištu hljeba, a kinđure se starice ili banke. Svejedno.
Sljedećeg dana, osvane velika žuta čitulja: Raskoljnikov je ponovo ove jeseni, u ovom vijeku, ubio sebe.
Kada bih mogla da prepravim Dostojevskog, ali da mi ne zamjeri.
Samo da čovjek jasnije objasni, da ako želiš da budeš Napoleon, moraš da se odrekneš svete knjige i svetih pravila. Kako se samo bezvremeni  Dostojevski uselio u našu stvarnost. I Karamazovi, i kockari, i poniženi i uvrijeđeni. No, to je neka druga priča.
I dalje tvrdim. Neko drugi je. Raskoljniko nije ubica!
A nekada jeseni nisu bile takve.
Njih smo sami napravili, projektovali, izmislili, obespravili logiku.
Pokušavam da pronađem dostojan naslov čitaoce. Ne ide mi.
Gej parada, Jovanka Broz, lijepo vrijeme(dovoljno za sreću), malo crne hronike, farma ili ...“velika kuća“.
A svi zaboravili da je sve veći red onih koji se bore za egzistenciju.
U očima naših dječaka budi se san djetinjstva. Anonimusi će spasiti svijet. V kao pobjeda ili lice osvetnika.
Genijalnost koja pobjeđuje u nekom drugom vremenu. Šta je zločin, a šta je kazna?
I dalje sretam žute ljude.
Uh, kako boli, a koliko sam samo progutala.
Kafu, moliću.

Monday, October 17, 2016

Vision

Vision 

 I dreamed that I was water
Without colour and without shape.
Of my shadow wandering somewhere though I’ve got her,
An unknown, outlandish tape… 

I dreamed of a blue suitcase
And of silent sorrows inside of it
Packed naked in a public place…
Reaching for the frequent rainbows, hard to admit

I dreamed of a touch of silk
Of the near eclipse and twilight
Perhaps I will be born again in milk
In a place with no YOU in the backlight…

Carried by the lies
And the cold dreams,
Rejecting to bring me back to a real surprise
Loving me endlessly

The truth tells me of different,
Says that I’m not alone, it’s all fake
However it’s not long, gets absent
It’s weary and it needs a break.


*Written originally by Hajdana Simovic
**Adapted by Filip Dobrović

Saturday, October 8, 2016

Kruže nam oko glave

Koje mogao zaboraviti Leptiriću, čuveni jugoslovenski horor. Vjerujem, nijedno dijete nije imalo miran san gledajući leptira koji kruži nad glavom. Predugo i mene drži taj osjećaj. A naročito danas, kad smo svi obične vudu lutke.

Kako sam se samo uplašila druga iz djetinjstva koji je sanjao daje leptir, žute boje sa plavim očima. Vjerovala sam da će jedne noći doživjeti preobražaj, pretvoriti se u strašnu leptiriću, a zatim kružiti oko moje glave. Danas sanjam da imam krila, da sam ona velika ptica sto riječju ubija leptiriće i tako čuva ljepotu leptira. Ali, jedino je u snu sve moguće, jer nažalost najavi nijesmo dovoljno hrabri, ni pametni da razmišljamo svojom glavom. I čim nam nije dobro, mi pravo kod gatare da nam pregasi.

Zanemarimo tako i doktore, ne vjerujemo u njihovu dijagnozu. Mada i ona zna da omane, pa nije ni čudo što postajemo nevjerni. Ali najhitnije je da potražimo čarobni stap i tako prevarimo dugu glad, ozdravimo preko noći. Nekako to nije u domenu realnosti, ali mi preferiramo da letimo. Oporavljamo se od bolesti, od zabluda, propalih ambicija, a sve uz prevarante i lažne vračeve, koje plaćamo onim što imamo i nemamo. I svidjelo nam se da vjerujemo da naš neuspjeh ne potiče od nas samih,već zbog toga što nas je tamo neko u nekom vremenu, blizu neke ograde, iza prozora začarao.

Eto, u mom selu, bio je đed po imenu Vilentije koji je znao daje urokljiv, te je vezao maramu preko očiju. E to je dobar čovjek, a ne ovi današnji što nas drže u mjestu i ne skidaju povez, no im se sviđelo da nas pređom zamotaju, pa svako pleme ima klupko, ko crveno, ko zeleno. Nekako nam se vid pomutio, pa vidimo više Vilentija i dali bi sve što imamo, samo da nam krene posao, procvjeta ljubav, poraste imunitet, pa da budemo imuni na svo zlo u nama i oko nas.

Ponekad mi se čini da sam i sama začarana ili zavezana. Mijenjam poslove, ne volimo se on i ja u isto vrijeme, pa eto lakše mi nekako da vjerujem da me je zavračala ona komšinica što svaki dan za mnom sipa vodu. Nijesmo bitni samo on i ja, nije neobično da se poneko i začara (možda ova riječ i nije tako loša za jedinke, pogotovo ako te neki princ ili princeza poljube), ali strašna je i nerazumljiva ova kolektivna začaranost. Mnogo smo dezorjentisani. Ne znamo staje lijevo, a šta desno, ne znamo staje dobro, a šta zlo. Niti ko nam kruži oko glave. A uz sve to smo i zakonski nepotkovani. Ako nas ne spasi gatka, nema nam drugog spasa, nego da sami plaćamo greške.

A kako smo ovakvi kakvi smo, tu đe smo, najbolje je meni da gatam u solju, možda nekako i preživim.
Mada, vele da bi najbolje bilo da nabavim neku vodu, koja ima snagu, pa neka je i ustajala, pa iako nam nije ništa gatano, neka smo samo onako, malo streknuti.

I opet mi ona ista leptirića kruži oko glave. Ma dobro je, još uvijek sanjam da sam ptica.

Hajdana Simović