Sunday, September 25, 2016

Car

Dan nedjelja. Koliba. Ja i moj prijatelj Car mislimo pored ognjišta. Na ognjištu vatra pucekta,Car je rođen sa krilima.
On pleše kada niko ne pleše. Sve brzalice zna na pamet.  On je poseban oblik igre.
„Care care, gospodare, koiko ima sati ? Ajde care, baci štap, zamahni krilima, pričaj.
“Pa i nisu mi odmah dali krila. Morao sam da ih dohvatim u dugim šutnjama, kada su svi mislili, pa i moja mati da sam i nijem. Ne znam zašto sam ćutao i skrivao da znam da govorim, slušao sam pažljivo sve što pričaju, pa čak kada bi me zaboljela priča o meni. Trpio sam, ni glas nisam izgovorio  pet sam se godina zavjetovao na ćutanje. Bože mi oprosti što se poređujem, baš kao što su sveti radili. Onda  sam jedno jutro evo kako progovorio:
Prljava  Dara sa velikim ušima svako jutro je pila kafu sa mojom majkom.
Imala je taj dar, da za 10 minuta, sve ljude iz našeg kraja opriča, pa sam joj u svojim mislima dao nadimak “prljava”. Obično sve ružno nađe, a lijepo nikad ne pominje.
Kada je Dari ponestalo priče na red sam došao i ja. Obratila se mojoj majci, gledajući na mene kao na crva.
-Jadna ti Anđo, em što ti je ovaj mali sakat, evo i ne govori. Bolje da ga nijesi rodila.
Da je majka samo zaplakala, ne bi se ništa  ni desilo, jer to i nije prvi put da čujem tako grube riječi. Majka koja se nikada nije smijala, počela je 15 minuta neprekidno da se smije. Osjetio sam da je majčin smijeh bio teži od plača.
-          Kada vidi Daro šta sve mi pričamo, onda on i neće da priča. I dobro je što ne priča.
Rekla je čudnim glasom, koji nije ličio na njen.
Uplašio sam se za nju, pa  sam  iz straha progovorio. Nešto u meni se prelomilo.
-          Izlazi prljava Daro iz kuće! Od danas više ovdje ne smiješ da dolaziš.
Onda me je učitelj Mitar opismenio. Kupio mi boje, i ja sam počeo da slikam sve što sam pet godina ćutao i posmatrao. Otkrio sam učitelju da ima  ponekad krila.
Izveo sam pred njim neviđen ples. Na jednoj nozi.
Završio fakultet, nije mi bio problem. Evo sad imam i svoj atelje u kolibi i tu se najljepše osjećam.  Znaš da je Itana radi u Ambasadi. Moram ti reći, da mi svaki mjsec kupi po jednu sliku. No, uvijek zaobilazi onu na kojoj je njen lik,  skriven u vodi.
Kaže mi da se zaljubilla u mene. Vjerujem joj, jer u njenim očima vidim svoja krila. Ali ja nekako mislim da ne postoji više strasti. Ponekad pomislim da je moja nevolja. A nekada sunce, pola smrt, pola život. Nikako da se odredim. Ona je potreba duha, više duha, nego tijela. Ko zna da li bi ona ovo razumjela. Dobro mi je.  Samo kada dođe. Zaboravio sam ti reći da ponekad jašem konja Bukefala. I Itanu ponekad stavim ispred sebe. Meni više od toga i ne treba.
Možda ti jedno drugo veče ispričam što je bilo sa nama …
Car je namjerno zaplesao, ruke okrenuo put neba, i zaista sam vidjela da ima krila.
Ej, Care, Gospodare, koliko ima sati ?

-          Minut do 12 kad ona dolazi.
Hajdana Simović

Saturday, September 24, 2016

Kriza identiteta


Proglasavam sebe krivom
za prevaru same sebe ,od sebe same
i zelim da persona non grata i 
prije zalaska sunca nestane.

Ona uporno negira svoj identitet,
i nema nista sa onom na potjernici
Ne poklanjajte joj integritet
naivna gospodo porotnici

Negiram njeno postojanje u meni
naidje samo kad sunce zadje.
Zar biste vi bili krivi
da vas kriza indentiteta pronadje

Znam njene lose namjere
opasan korak od sunca do kise
unaprijed trazim pomilovanje
za njenu smrt u kojoj disem.

Ponavljam ,kriva sam za prevaru
same sebe od sebe same
i prije zalaska sunca molim
da persona non grata nestane


Hajdana Simović

Ljubav



Od svake misli do svake rijeci
od dozivljaja do iluzija...
zbog boli i dodira sto lijeci
zbog svakog trena 
volim te i ja
Volim te i ja.....
jer voli te nebo,
jer imas poseban dodir svile...
Volim kad ostanes sam i golem
i tako krhkog te kradu rime...

Na svakom trgu
od bezbroj ptica
na svakoj luci 
sto more cuva...
Zbog ovog svijeta 
i njegovih sitnica....
Volim te i ja...




Balada

U beskraju divlje tisine,
gdje se nebo sa planinom spaja
Isplivali svi ambisi istine,
svu gorčinu progutala trava.

U sazvežđu prirodnih ljepota,
Dok zenica je ispijala dan.
Izgubljen za igru,van života,
 gledao je konj , žedan i sam.

Svezane su noge snažnom atu,
na suncu je griva bijela pala
Sve na račun njegove slobode,
Poslah strijelu pravde iz ocaja

Strijela nadje utjehu u travi,
grijeh se silni u san svali
konj zahvali na dobroj namjeri
Klimnu glavom i nebo obali.

Pred ocima sjeta zastala
Tockovi su gazili nepravdu
Brzina je vrijeme otimala
slabost ljudska osta u kopitu.

Odlutala suza u daljini
Tuzan pogled pregazen na travi.
Miris kise zastao u zelji
Da od sunca pegaza izbavi.

Glas je njegov moj san budio
zavladala strasna tisina.
Bat kopita srcem udarao,
dizala se nebeska prasina..

Kroz san vidjeh da krilat je
andjeoski lako odlijece
na njegovim plecima sreli se
ljeto,jesen ,zima i proljece...

Hajdana Simović

Thursday, September 22, 2016

Buđenje ili anestezija

Treba nam anestezija. Jaka, ubitačna, da trnemo dok nam baš sve smeta. Da utrne bezakonje, nepravda, lažne ljubavi, da zakoči Pandorina kutija. Anestezija!
 - Samo neki povoljan vjetar i to je to ..,"

Pitam se šta je to povoljan vjetar...
-Kuda?
.U brda.
.Koja brda?
-Ona naša. Drugačija.  Meni se još uvijek čini da su bez zavisti i ljubomore. U proročanstvu stoji: Spasiće se onaj koji zagrli bor ili jelu, a ostalima nema spasa.

Valjda je na nama da odlučimo ... Samo da i brda ne zatrujemo.

Buđenje. 
Ne ono Di Melovo, nego ono kada protrljaš čelo, a ona te teška zbilja zbilja udari među oči. 
Ajde makni mi se budilniče, ne znaš ti sa našim vremenom. Mi smo odavno pobrkani. Bez hrabrosti, bez pobuna, ne umijemo ni sa pobjedama, ni sa porazima...
Ne može to! Ne, ne. Čim otvorim oči, sve je jednako, simetrično, sve je po kalupu.

Ćutanje naroda je opomena kraljeva. Laskanje, legalan vid korupcije. 
Igra je fer, ako ne pobijediš, onda ćuti. Ako ućutiš, mijenjaj pravila do naredne igre. I ne zaobilazi istinu.
Činjenice su svete, kazao je moj profesor. Ponavljao je.

Sokrata mi, Platona i svih ostalih istinitih, niko ga nije pažljivo slušao! Ja ipak jesam. Ćutala na svakom predavanju, za Pulicera, za desetku.
A onda su došle neistine, nepravde, moram da prevrćem naličja sumnjajući da su to ipak lica.

Kažu mi država je nužno zlo.  Ma dajjj ...

A đje su nestali ljudi ?
Buđenje!
Okrećem se par puta, pravim kolutove. 
Naveče nestajem. U gradu, noću, sve je drugačije. Čine ti se duža svijetla. A onda nekim tamo danom i postoji neko. Ja i on se odlučili za anesteziju. Anestezija koju moramo primiti, da utrnu promašaji, probudi se ljubav. 
Juče sam poljubila nebo. Kažu ne možeš skočiti sedam metara iznad zemlje. Uvijek mogu. Pronađem svoj hlad, svoj snijeg, preletim planinu. Malo vina, ognjište, metar tišine, pogled. I onda dolazi ... Buđenje, pobuna, anestezija .... I tako redom.

Hajdana Simović

Friday, September 16, 2016

Čovjek ptica

Danima ista drhtavica, kod nas to zovu jeza. Uvukla se u kosti, drijema. Jesen na njegovom licu. Ne mogu da spavam. A stvarno bih prespavala … i oblak, i ljude, okupljanja i zbivanja i ... Magli. Trenutak odsustva svjetlosti.

Djeda sa sivim šeširom uvijek izlazi sa suncem. Sretamo se kod pošte. Svako jutro šalje pisma. Ne koristi mobilne telefone, vjeruje da to uzima dušu. Kaže mi: Nemoj da se fotografišeš i slike uzimaju dušu. Kaže mi: Ne zaobilazi ljubav ... Tako će ti biti toplije, srcu komotnije. I kada zažmuriš, svjetlost će sama doći ...

Vjerujem mu, nekako se golim okom vidi da on zna više od drugih.

Ne znam umijem li  ja kao on?!

„U vremenu ptica mora da leti. Ako joj uzmeš krila, ptica nije više ptica. Čovjek je ptica, ako nisi znala ... Nema tih krila koja mu ne stoje, samo ako umije i želi da leti. Ako ne umiješ da slušaš, neću ti pomoći ali ću te jednako voljeti i ubijediti da nema barijera i da je sve moguće ... “

Uvijek na istoj klupi sa istim šeširom, djeda zbori ... Riječi kao voda ... Teku.

Prepoznaje me po hodu.

„Vid mi je zamaglio prije nego si rođena, apsolutno zamaglio. Izgubio sam ga jednog septembra. Zadnje što sam vidio bilo je sunce. Sada i ljude kroz sunce posmatram. I vidim sve jasnije, kroz svjetlost. Evo na primjer ... Za sat vremena pašće kiša i ti ćeš pobjeći, ali ćeš opet nalećeti na njega ... Ne zaboravi na pravilo kruga. Svopristustvo ljubavi nikada se ne može zaobići.“

I zaista, pala je kiša, pravo iz sunca. Od te kiše nisam pokisla, već sam progledala njegovim vidom, tačnije, svim čulima.

I jutros sam ga morala potražiti. Znala sam đe ću ga naći.

Opet me prepoznao po hodu. Nasmijao se. U šešir spakovao sunce, rekao mi da sigurno imam boru više i da se nada da sam bliža suncu.

„Danas mi je surov dan. Hoću li polećeti ?“, pitala sam ono zbog čega sam i došla.

„Ne vidim da ti bilo šta može skratiti krila, možeš biti i galeb i orao po potrebi, a možeš i da se pretvoriš u suncokret …  Kako ti je volja… Sve je u tebi, samo moraš biti svjestan sebe. Mogućosti leta i pada ... Tako je orao umro među kokoškama, ne znajući ko je. Nesvjestan život nije vredan da bude proživljen.„

Tek da me oslobodi, rekao je da ne brinem za surovost dana.

„Evo ako nije tako, onda ovuda neće proći kamion  i brezovo drvo neće sa njega pasti tik pored tebe, tek da te upozori da ne gubiš vrijeme, već sasvim živiš... Možda će te okrznuti, ali ćeš zamahnuti krilom i ništa, baš ništa ti neće biti. Sve je u glavi ... i želja i snaga, pokušaj to da dokučiš, neće te boljeti ...“

Pomislila sam da on ipak ne vidi više od drugih. No, baš tad prošao je kamion, sunce se pomjerilo, djed se nasmijao ... Grana me okrznula. Šešir je ostao na mjestu.

„Drago mi je da razumiješ i da sada vjeruješ da mudrost nije u šeširu već u glavi, bitno je osluškivati i umjeti sanjati. Sve je moguće ako jako želiš da vidiš više i bolje ... Život je hladan brijeg, ali za one koji ne traže ognjište. A ti ne bježi od ljubavi, jer ljubav će te  naći.  Ne daj joj da iza brda odmara, prespavaće … I neće ući u tvoje vrijeme. “

Bijelim štapom je nacrtao krug. Javilo se prisustvo svjetlosti.

Okrenuh se ka Istoku. Odoh da tražim moje sunce ...

Hajdana Simović

Saturday, September 10, 2016

(V)eliko (B)uđenje

Buđenje! San već predugo traje. Godine različite...80-ta, 84-ta, 2013-ta... Iskamo vremeplov da dokučimo prošlost, da vaskrsnemo bolji. Već tri dana zovem se crveno. Koristim umjetnost minijature da istražim dušu nacije.

Teško sam juče ustala, a Velika subota. Čujem: "Na današnji dan umro je Josip Broz Tito...". I glas na radiju još uvijek plačljiv, nesvjesno nosi tugu, sjetu, koleba se. Nijesam ja ta generacija, mlada sam i nije da pamtim 4. maj , 80-te, ali osjećam ga po tuđim sjećanjima. I tako... Poželim nekad da mu pišem... da kažem...Još te vole druže Stari i još te se boje. Vole, jednako kao i Velikog brata. Istrčaću krug oko Trebjese, neka to bude moja štafeta za Maršala. Nego, nisam vam rekla šta sam sanjala...
Vaskrsnuće...Časna pionirska. I to u kući Velikog brata, Tito (i) ja, i još par neshvaćenih "umjetnika". Trčim u krug i pišem - Sloboda narodu, Slobode nema, sloboda je ugušena. Živjela nesloboda!
"Druže Tito, da li ćeš braniti moje pravo do smrti da kažem sve što mislim...?" Drug klimnu glavom, šeretski se nasmija... Mene, više, nije strah ! Najzad imam i ja leđa...Kritikujem, prozivam, držim govore, d(ps)f ilipike...
Zadivljen je Maršal onim sto izgovorih, nema više sta da doda, osim tužne zbilje da je svratio s onog svijeta u veliku kuću, samo da bi vratio dugove. Ja ne klimam glavom kada potvrđujem, prosto uvijek ćutim. A zašto ćutim, ko će ga znati... I niđe čoeka da mi reče...
Zavidim Drugu. Njega Veliki brat ne opominje, čak ga sa strahom, onako krišom ispod oka posmatra. Nažalost, uvijek sanjam i zavidim lucidno.
Simbolika iz sna. Crveno nebo tog dana. Užarilo se, farbali smo i jaja u crvenu boju. Dobila sam i crvenu ružu. Ne volim ruže, jednu sam tako bacila niz rijeku, jer nije bila prava...I razmišljam da bacim još jednu, prije nego uvene. Laž je ta crvena boja u nama, nikada nije ni bila jarka. I sve te ruže nijesu prave, kao što nijesu pravi ni ljudi, ni vrijeme, ni lica. Kao što nam fali ljubavi i poštovanja. Zaista, one na vrhu uz strah umijemo da poštujemo...Hvala Bogu, pa smo u nečemu prvi. Svečano sam odlučila. Smrt Velikom bratu, a sloboda narodu....Sloboda....? Branim se ušima i riječima... Nijesam ja ni rob, ni rab.
Opet se budim... I hitam Vaskrsenju. Bacam lijevu cipelu na desnu stranu, a desnu na lijevu. Ostadoh bez crvenih cipela. Za svaki praznik se duhovno podijelim, pocijepam...Ovaj put tako bosa osjetih olakšanje... I čujem opet kroz tanke zidove, komšije slušaju:" "Veliki brat vas posmatra. Veliki brat vas posmatra." Veliki brat najbolje zna i kako se posti Veliki petak.
Javlja mi se besjeda: O sve te lijepe majske večeri, majska jutra, o vođe stare, vođe nove, o moje vaskrsle, usahle ljubavi, dugovi, drugovi, slobodo... Taj Tito, taj Orvel koji ne zna da šta je uradio, kad je napisao,...o ta 84-ta, pa i 80-ta...

Zovem se crveno...Ipak, ima nade da promijenim boju... Danas na trgu slijeću ptice i konaci Sunce. Radosna sam, Vaskrs je i miriše na promjene, na tamjan, na bolji život. I sve je tako lijepo. Ko zna, možda se i probudim(o). Hristos Voskrese, radost u srcima !

Hajdana Simović - CdM

Friday, September 2, 2016

Teško je biti naslov


Kafa i naslovi su moja posebna jutarnja radost. Umijem se, raširim oči i radoznalo listam… čitam. Dugo ih posmatram, pažljivo prebiram slovo… Svaki sljedeći je bolji, senzacionalniji. I svaki sljedeci dan naslovi su sve masniji i glamurozniji. Usuđujem se reći, lažniji ali i važniji !
Hakkkkuna Matttattta
Opet, svako jutro se pitam i kako se piše sloboda. Da li velikim i širokim, sa savijenim S ili kosim S? Pitam se i da li je moja sloboda tvoja nesloboda i kako smo se ogriješili o najbitnije?! O(d )riječi!
Nego… Iz naslova saznajemo da se Bodin igra bodežom. Saznajemo i da je Bodinu lako da ispusti bodež. Bodin je među nama! Takođe, iz naslova saznajemo da se bivša đevojka kada postane nečija sadašnja, kune barutom. Zbog toga jako pažljivo treba birati ljubav. Hvala naslovu.
Saznali smo i da smo sazidani na incestu. Vjerovala sam da nije tako, ali me taj jutranji naslov demantovao. Isto jutro sam shvatila da treba pažljivo birati molera, ima onih koji su pokvareni dječaci. Svašta neštA saznam iz naslova.
Naslovi su nas upozorili da manje pijemo mlijeko zbog kvrgavih krava.
A kada smo već kod krava , mlijeka i bijelog mrsa, svakako sam saznala da se kokain ne krije ni pod razno u gaćama i da nema ništa lijepo na jahtama. Naslovima shvatamo i da je Petar Prvi sa pravom kleo svoj narod. I dalje se puca zbog imetka, a ne štedi ni otac sina. Ipak, možete saznati i nešto lijepo iz naslova, kao na primjer da je jako bitno znati koji se to selebriti par razvodi ali ne i koliko je razvoda kod nas u Crnoj Gori .
Naslovi su i promjenljivi. Još uvijek nijesmo vidjeli realan naslov o aktuelnoj političkoj situaciji. Ali nije naslov kriv… Krivi su ONI! Preko noći se rastanu a već sjutra hvataju za ruke, pjevaju o istom kolu. Naslov se zbuni. I ja.
Dani su festivala u Crnoj Gori. Mnogo je dobro, zabavno i posjećeno, tako piše u naslovima. Sa druge strane, na drugoj stranici iz drugog naslova saznajemo da je “pukla” i ova sezona . Nismo se dovoljno kupali, ili je prifalilo vode da nas ovakve opere.
Ja i dalje čitam naslove, pa i one bombastične, tabloidene, senzacionalne, nerijetko izmišljene, pogotovo ako je pod naslovom nečija velika slika. Priznajem, najviše volim one o predizbornim šutnjama i galama. A sve mi se nekako čini da su oni i rodjaci im sa slikama najbolje plaćeni.
Naslovi jesu moja posebna radost, ali i ne vjerujem baš svakom. Postoje na ovom našem malom kršnom svijetu i oni koji su remek djela, oni ukrašeni, crni pocrnjeni, oni masni, zamašćeni, pa katkad pored naslova pročitam i uvod. A zaključak? Eh, zaključak odavno ne čitam, nikada mi se nije desilo da je kompatibilan sa naslovom.
I još uvijek tragam za naslovom koji nije sinonim za hiperbolu.
Teško je biti NAŠ kršni naslov. Treba trpjeti težinu poente a naći mjeru, znati granicu lijepog ukusa. I nezahvalno je… Kažeš naslov, a u tekstu ni slova o naslovu.
A ja bih stavila naslove: Lazar i Bogataš.
Sigurna sam da u našem malom kršnom svijetu ima i Lazara i Bogataša, i onih koji prose i onih koji im ne daju.
Ja bih stavila i naslov: Islednik.
Isledjujem ja tebe, isledjuješ ti mene.
Isto tako bih naslovom udarila na ljubav, pobacala 1000 ruža i sve one koji kalkulišu i manipulišu prije nego dođu pred matičara.
A na posljednjoj strani bih stavila veliki naslov : Ispovijesti . Da ispovjedimo sve ono što nam je na duši. Naravno, ostaće onaj dio što se nikada i nikome ne ispovjeda.
Ali, onda je i to naslovna prevara. E pa…
Jeste teško biti naslov! Naslov je jedno veliko ogledalo naroda, jedan veliki narodni naslov.
Naslov je: Crnogorsko slovo.

(V)eliko (B)uđenje


Buđenje! San već predugo traje. Godine različite...80-ta, 84-ta, 2013-ta... Iskamo vremeplov da dokučimo prošlost, da vaskrsnemo bolji. Već tri dana zovem se crveno. Koristim umjetnost minijature da istražim dušu nacije.

Teško sam juče ustala, a Velika subota. Čujem: "Na današnji dan umro je Josip Broz Tito...". I glas na radiju još uvijek plačljiv, nesvjesno nosi tugu, sjetu, koleba se. Nijesam ja ta generacija, mlada sam i nije da pamtim 4. maj , 80-te, ali osjećam ga po tuđim sjećanjima. I tako... Poželim nekad da mu pišem... da kažem...Još te vole druže Stari i još te se boje. Vole, jednako kao i Velikog brata. Istrčaću krug oko Trebjese, neka to bude moja štafeta za Maršala. Nego, nisam vam rekla šta sam sanjala...
Vaskrsnuće...Časna pionirska. I to u kući Velikog brata, Tito (i) ja, i još par neshvaćenih "umjetnika". Trčim u krug i pišem - Sloboda narodu, Slobode nema, sloboda je ugušena. Živjela nesloboda!
"Druže Tito, da li ćeš braniti moje pravo do smrti da kažem sve što mislim...?" Drug klimnu glavom, šeretski se nasmija... Mene, više, nije strah ! Najzad imam i ja leđa...Kritikujem, prozivam, držim govore, d(ps)f ilipike...
Zadivljen je Maršal onim sto izgovorih, nema više sta da doda, osim tužne zbilje da je svratio s onog svijeta u veliku kuću, samo da bi vratio dugove. Ja ne klimam glavom kada potvrđujem, prosto uvijek ćutim. A zašto ćutim, ko će ga znati... I niđe čoeka da mi reče...
Zavidim Drugu. Njega Veliki brat ne opominje, čak ga sa strahom, onako krišom ispod oka posmatra. Nažalost, uvijek sanjam i zavidim lucidno.
Simbolika iz sna. Crveno nebo tog dana. Užarilo se, farbali smo i jaja u crvenu boju. Dobila sam i crvenu ružu. Ne volim ruže, jednu sam tako bacila niz rijeku, jer nije bila prava...I razmišljam da bacim još jednu, prije nego uvene. Laž je ta crvena boja u nama, nikada nije ni bila jarka. I sve te ruže nijesu prave, kao što nijesu pravi ni ljudi, ni vrijeme, ni lica. Kao što nam fali ljubavi i poštovanja. Zaista, one na vrhu uz strah umijemo da poštujemo...Hvala Bogu, pa smo u nečemu prvi. Svečano sam odlučila. Smrt Velikom bratu, a sloboda narodu....Sloboda....? Branim se ušima i riječima... Nijesam ja ni rob, ni rab.
Opet se budim... I hitam Vaskrsenju. Bacam lijevu cipelu na desnu stranu, a desnu na lijevu. Ostadoh bez crvenih cipela. Za svaki praznik se duhovno podijelim, pocijepam...Ovaj put tako bosa osjetih olakšanje... I čujem opet kroz tanke zidove, komšije slušaju:" "Veliki brat vas posmatra. Veliki brat vas posmatra." Veliki brat najbolje zna i kako se posti Veliki petak.
Javlja mi se besjeda: O sve te lijepe majske večeri, majska jutra, o vođe stare, vođe nove, o moje vaskrsle, usahle ljubavi, dugovi, drugovi, slobodo... Taj Tito, taj Orvel koji ne zna da šta je uradio, kad je napisao,...o ta 84-ta, pa i 80-ta...

Zovem se crveno...Ipak, ima nade da promijenim boju... Danas na trgu slijeću ptice i konaci Sunce. Radosna sam, Vaskrs je i miriše na promjene, na tamjan, na bolji život. I sve je tako lijepo. Ko zna, možda se i probudim(o). Hristos Voskrese, radost u srcima !


Hajdana Simović -CdM

Taj dan skuplji vijeka

Bilo jednom na divljem zapadu... To jutro sanjala sam Džona Vejna. "Djuk" sa šeširom i revolverima, pomaže dami u nevolji, rastjeruje divlju hordu, igra se vatrom. Taj isti dan... 

Vesterni izašli iz ekrana, došli kod nas. Ej ljudi...
Taj dan su obili prodavnicu. Ček, stani malo...pa taj danje i svijet napustila "Gvozdena lejdi". Pitam se... Želim dokučiti kosmičku nit..., jer vidiš, bas taj dan je i Crna Gora dobila dva predsjednika. Brišem istoriju. Pišem novu, originalniju, neponovljivu. I sve to na dvosjedu. I sve to na Taj, "Onaj" dan.

Usamljeni jahač... Posljednji kadar u Taličnom Tomu... Na konju, okrenut leđima, jaše u zalazak Sunca. Tom je pobjednik... ili sam to ja, ili smo to mi ...Svejedno. Ali opet, kako to da mi, pobjednici, nemamo pobjednika!? Pišem priznanje, evo pišem... Ej, ljudi, zbunjena sam! Ako već živimo vestern, zašto umjesto Džona Vejna sa šeširom, dame u nevolji, mi živimo masku Zoroa. I to tako često. I naš Zoro nije pozitivac. Naprotiv, jednostavno samo prikazuje tu jang stranu. Ali... Naš Zoro je mističan, neuhvatljiv.

"Nepoznati počinilac obio je prodavnicu...na onaj dan...a neđe malo ranije i nepoznati počinilac oteo je zlato..." Eh, kakva budala...No, ne krivim ga, niko da mu kaže da nije zlato sve sto sija... Kakva magija, u sred bijela dana igra se sa revolverima, sa nama, puca...pa đe puklo.

No dobro, taj dan je po svemu bio neobičan, pa i po našim predsjedničkim izborima. Kao što rekoh, oba staviše krunu na glavu i tako proglasiše pobjedu. Nešto nije kako treba, ali.. Alal nam vjera! Nedokučivi smo, anarhični, buntovni... Sve samo ne usta puna demokratije. I sve, baš na Taj dan!
Nego, način na koji proglasiše pobjedu bio je interesantan. "Pobijedili smo", ali nijesu bili baš baš jasni i glasni. Mislim na oba. Blijedi, neubjedljivi, konfuzni. I nije mi jasno zašto se onda trobojka zavijorila, niti zašto se trobojka uopšte viori, umalo mi glava nije otišla... Niti je propagira jedan, niti drugi "predsjednik". Očigledno ima neki treći. A divlja horda se obradovala... A niđe velikog "Djuka" da im objasni, da ih smiri... Kako smo samo naivni, kako lako vjerujemo....Slamke među vihorove. Ej ljudi ...Nikako mi nije jasno kako to da se niko od samo dva kandidata nije okrenuo kao Talični Tom. Ili to težimo nejasnosti. Kakva igra. Jedan na jedan. "Ti kradeš glasove. Ne, ne, ti kradeš!"...I južno i sjeverno. Eh, neka je prokleta ova moja (naša) ćud, što se svemu čudi...

Imam predlog ili prijedlog. Neka jedan uzme staje njegovo, drugi staje njegovo. Carevo novo odijelo... Razdrobimo carstvo na komade, ako smo već sjeme posijali grko.

Parafraziram, reko bi čo'ek da izmišljam... a prosto ne znam jesmo li ga posijali... Ako jesmo, kakvo ce nići... No, šta znam, nekad je bolje da nema ploda. I otkud meni ova navika da stalno nešto uočavam, gunđam, tragam... pa u zid udaram. Tvrda lije ova moja glava. Uh!

Talenat za posmatranje je čudo. Talenat za inertnost jos veći! Stojim i gledam se kako (ne) postojim(o). Na čemu stojim(o)? Čardak ni na nebu, ni na zemlji... I eto, Laliću, vjerujem Ti, još je u nama Lelejska gora, još se otimamo oko Besudne zemlje...

I tako, dok se lome koplja ko će šta, koje na tronu, koje krao, koje umro a glasao... pučini našoj ništa bolje nije. I ne živimo bolje ni od vremena od kada imamo dva predsjednika... Jedino mi nije jasno zašto se otimaju oko dvosjeda, kad neko reče da se svijet otkriva očlima pobijeđenih. Možda nam sa tri vladara bude bolje...? Ali, i pored svega, i dalje smo svoji na svome!

Interesantan mije ovaj moj dvojsed, pokušavam da se ispružim. Nije mi tijesan, nego brate komfor do kraja, ne treba mi bolji. E sad, pokušavam da shvatim onaj predsjendički, kako je njima dvojici zajedno na njihovom. Mora daje tijesno, a i reklo bi se, a i kako i ne bi. Dva princa od druge majke. Ne ide to... Menije na ovaj moj dobro da bolje ne može biti.

A da, sad ja kao tražim konekciju, pokušavam da dokučim nešto... opet "uočavam". Šta ću, velike mi oči, izgleda.. Sjetila sam se i čelične Margaret Tačer. Ustajem ja Taj dan (na lijevu nogu) i čujem stalo srce gvozdenoj lejdi. Ostadoh bez daha. Nije valjda čula za naše čudo neviđeno. (Eh, Živko, fališ, vaskrsni sada...) Čula lejdi za malu zemlju, vječnu, časnu i poštenu, đe bitišu dva predsjednika.

Ha, sjetih se... Da vidim sad nevjerne Tome, da vidimo šta će reći jesmo li ili nijesmo balkanska Sparta!? Nego, čula lejdi, (oprostite mi Gentlemani engleski, prvo Vas nadigramo pod Goricom, a sad i ja nešto povezujem, uočavam), pa srce od čuda prepuklo. Dođosmo joj (im) glave.
Al je đavo, ali su mađije, al su stvarno oba na prijestolu. Parafraziram, došlo mi. A sve na Taj "Onaj" dan!


Bilo jednom na divljem istoku... pa ipak na Istoku se Sunce "ponovo" rađa... Eh, pusta ja, ne zamjerite na ovo "Sunce". Bez lijeka volim ovu zemlju svoju ...

Hajdana Simović (cdm)

Thursday, September 1, 2016

Kako je nama dobro, brate


"Pozivam za svjedoka mastionicu i pero, i ono sto se perom piše..." i tastaturom kuca... Pozivam i prvi april, najradosniji praznik (Bože oprosti) u Crnogoraca. Tražim nadahnuće u Gogoljevom "Revizoru". Predstavu sam pogledala baš prije neki dan, a zahvaljujući našem revizoru snimljen je i film. I svi revizori liče jedan na drugog, posebno kada ostanu u čarapama. Afera je afera, kakva god, dobra je za medije, poželjna za javnost... Hleba i igara.
Utopija, brate...Primila sam platu i to četiri cifre. A mali račun za struju, a hrana ko kavana...džabe, brate! Kakav radostan dan. Ne razmišljam za koliko treba da odigram kladionicu, kako bih platila stanarinu. I onaj komšija što svaku noć burgija u Bloku šest, od skoro je prestao sa tim. Naspavala sam se. Toliko stvari me čini potpunom. Odakle da počnem...? Nema usamljenih na ulici, nema ljudi sa propalim ambicijama. Isparili kockari, oni odani alkoholu... Živote nam ne kroje fariseji. Sve su to dobri i stručni ljudi, prav(n)a vlast i još prav(n)ija opozicija. Svi prav(n)i. Nema korupcije u našim institucijama, ne možete vala naći rupu u Zakonu. E ne da j... ježa. Ne psujemo! ...da j... ježa! Nemamo koga, a ni zašto. Nema karcinoma, ni obogaćenog ni osiromašenog uranijuma. Zamislite, niko nije gladan... I zdravstvo nam je za desetku, em smo zdravi, em nas dobro liječe. Odavno ne sretamo one suicidne. I veliki Leso je pogriješio, nema ljudi sjenki! Na birou niko ne visi, nije zabranjen ulaz nezaposlenima, svi smo (pre)zadovoljni platama. Mnogo smo, i svi jednako jaki, brate. Od ljubavi se živi...Ljubav je u vazduhu... Osjećamo je u osmijehu, u svim vremenima, bez rastanaka i razvoda, bez patetike... čista i vječna, blagoslovena.
Uz sve to, mediji nikad ne lažu! Vjerujte mi na riječ! Niko se ne opušta uz marihuanu, oni malo finansijski jači ne bi živi koristili kokain. Ne ne ne, toga nema kod nas. Naša djeca ne diluju, ne uzimaju pare na kamatu... Kada je visok datum, ne obijaju se malo južnije i sjevernije zlatare i banke. Tuče, prave viteške -bitke, jedan na jedan, bez hladnog oružja i oruđa ... Uh, kako nam je samo dobro, brate.

E da, brate... I nema loših ljudi, cinika, zavidnih da me svako jutro pozdrave. Nema ni naznake da će padati kiše i ove nedjelje, i ekonomska kriza i ova recesija, povukle se sa oblacima. Zemljotresi ne potresaju oko Prijestonice. I neće nikada (više)! I tako... Dok pišem ovo, dok mislim, rijetko se sapletem o rupe na trotoaru, o prejake riječi. Mnogo je onih ljudi širokog srca, koji vole bezuslovno. Bole ih suze onog djeteta što prosi na uglu Hercegovačke... stopile se sa kišom, ali su ga dobri ljudi sklonili i kupili mu mantil. Ne gledamo ni Velikog brata, "CG Revizora", ne interesuje nas odakle pare komšiji za auto... Zanima nas kako to stvari stoje gore na vrhu! I usuđujemo se da pitamo! Brate, a šta ako se varam...? Ma, život je maskenbal, život je pozorište... Hakuna matata... Kako je nama dobrooo, brateee... APRILILILI!

Rekvijem naše čaršije

Đed je umro. Prije neki dan. Kažu daje preminuo u 99. godini, mada mije neposredno prije smrti ispričao daje usnio da će se na onaj svijet preseliti tek u stotoj. Zbog đedove trezvenosti, uprkos njegovoj ličnoj karti, tvrdim da je napunio čitav vijek.
Neke žene u cvjećari, za razliku od mene, đeda su posmatrale kao mladića, posebno kada je preminuo: "Bila sam na saučešće jednom momku."
Blago ironičnim osmijehom više njih se solidarisalo daje đed umro mlad. Tek da im udarim inat, onako unučki:
"Taj momak je moj đed", značajno objasnih.
Zacrvenjele se ucifrane gospođe, pa opravdaše ruganje: "Baš je dobar čovjek bio".
Pokušah da im natuknem da ga ipak nijesu poznavale, ali su spremile jaku odbranu.
"On je našeg komšije Paja, pa njegove babe, to jest njenog prijatelja, dobar prijatelj. Težak li je život imao, eeee...", pričaju.
Ostadoh bez riječi, sa povijenim ružama u rukama.
Đed je bio borac, služio kraljevu gardu i konja preskakao. Vitalan i nije bolovao. Prije dvije godine pokosio je travu ispred seoske kuće, oporavio magazu, proprtio kroz snijeg od metar i po i sagradio kolibu za alat. A onda čujem ispred kapele sljedeće:
"Kukavac, naživio se, stare kosti, da mu Bog dušu prosti. Da nazdravimo ostatku."
A đed bio praviji od svih njih povijenih ni od čega, koji nijesu kao moj đed snažno nosili svoje decenije i savladana dva svjetska rata. Kladim da ne bi nazdravljao da su oni umrli. Na kraju, razumjela bih časršijanje, pa i pred posljednje ispraćaje, samo da se nije pojavila Zorka, žena u crnom koju niko ne poznaje. Mada ludih Mara ima u svakoj sličnoj prilici. Počela je da šeta po kapeli, gore-dolje, dolje-gore, gleda ko dolazi, ponekom pruži ruku, čisto da bude u centru pažnje. Poneko joj izjavi i saučešće, pa joj se posreći. Kako još nije ukapirala da sam ja unuka, odlučih da ispitam njeno porijeklo.
Priđoh Zorki i rekoh:
"Učestvujem u žalosti"
Zorka: "Uh, uh, hvala sine!" Unuka: "Ako ste vi?"
Zorka: "Ja sam znala Dula bolje nego iko, njegov sinje moj bivši direktor". Unuka: "A da, mislite moj ujak vam je bio direktor?"
Tada je Zorka počela da plače, suza suzu stiže. Ja se skoro pa ražalih, jer mi se čini zalije je njoj nego meni.
Njenu pažnju je ukralo pet baba. A svaka gleda kako će na klupu udobnije sjesti. Nijednu ne znam, pa se zamislih: "Ja đeda nijesam uopšte poznavala, ni svu njegovu rodbinu."
A onda počinje nezaobilazni kolektivni plač, orkestra pomenutih baba. Ispred kapele ne bih da zapalim cigaretu, nije kulturno, iako je baš u tom trenu bilo previše "nekulturnih". Izađem ispred i saslušam razgovor daljnje strine sa još daljom tetkom:
"Vidi šćer šta mu je obukla, eh, bolje bi joj bilo da ne vodi računa o sebi, no o nekim drugim stvarima."
Ne bih trebalo da priznam, ali moram: Đed je umro, a ja ni suzu da pustim. A kako, kad su ga već oplakali. A politika i kocka ne zaobilaze ni posljednje ispraćaje, pa ide solilokvij: "Bio je partizan, a otišao kao četnik u rat. Mada, poslije je glasao DPS. Ne znam staje njegov sin za to dobio. Ali sam bogami čuo da ima svašta".
Ipak, odgovor ne jenjava, nego se nadovezuje: "Pusti, bolan, vide li ti kako dođe "Onaj" na saučešće, a to je sve zato stoje mnogo dobar sa đedovim unukom, petljaju nešto... Nego, ima li šta na kladionicu?... "
I na kraju pitanje koje mije razbilo ideal starih crnogrskih običaja: "Oće biti posije sahrane meza za đedovu dušu? Ja nijesam ruča'?"

E tad mije došlo da zaplačem, ne zato stoje đed umro, već zato stoje umro mlad.

Hajdana Simović