Tuesday, December 27, 2016

Seobe

Zapisujem ono što ne bi trebalo da se dogodi, nešto kao opomenu da ne pregriješim zavjet dat na rođenju. Ekstravagantno stanje duha uglavnom ima namjeru da mi pokvari raspoloženje. Ovaj put ne dozvoljavam.



Odbijam dim cigarete tek da  gledam taj nestvarni i nemoćni kolutić koji nestaje. On je najpribližniji onome o čemu razmišljam. Ja ustvari i ne volim cigarete.        
Lice od juče nema obrise noći. Svako priznanje se odaje u tuđini, zato uvijek planiram kofere. To isto  tvrdi glas izutra, a često ga nazivam imenom one koju ne poznajem.


Po navici čovjek se okrene naopačke da pronađe šta je uzrok bola u želucu,  u glavi.  Danas ne uspjevam.  Krivim  genetiku za mislii koje  neprestano kovitalaju  radi prepoznavanja svih, pa tek onda sebe. Upravo, one misli koje narušavaju samokontrolu stvarajući nerealne strahove i tražeći figure po zidu. Akcentujem simboliku, iako ustvari nisam sujevjerna.

Uzeću jabuku, taj vazdašnji grijeh, tu nepresušnu strast koju nudim kad god se skotrljam u svoje nemire
Zamagljeni prozor obećava kišu.  Kiša se snebiva. Opet su pogriješili sa prognozom.  Užasavam se čekanja. A tek same pomisli da mogu da stojim u redu i čekam... pa makar i kišu. Ne praštam strpljenjju.
Likujem svim pogrešnim potezima i snovima koje zaobilazim.  Nejasan oblik magle spustio se na misao.  Možda je taj dio ljubav.

Nikada nemoj da se vratiš! Nikada  ne preturaj po  uspomenama, čekajući još jedno pismo jer pisma su samo jedno doba koje se bezvremeno čita, i ne može se ponoviti.Opet govori ona iz ogledala. Osjećam da se pomalja kiša na moja ramena, ona koju od sjenke sanjaš kao sidro koje spušta se u našu sobu. 
Utapam se u iste boje i iste razgovore ali šutnjom. 
Paralelni  solokvij.
-Pamtim da ti nedostajem u jutra koja izbjegavaš tražeći svoj svemir u mojim seobama. Odsanjan oblik sujete dok svlači haljinu nevjere. Na njegovom pragu  samo tišina, ona na koju nijesam navikla. Ne reaguje.
Onda kada nadolazi plima, ti se pomjeraš u mašti. Jedan je poljubac nadomak ... Ali nedosanjan. Nikada ne smiješ da se vratiš.
Ne zanima me politika, anarhije male i velike, licemjerja,  okrenute laži, svanuća praćena licima koja postoje ili se naziru, ne zanimaju me sitni damari, njihov rad, ni tišine koje prebrojavam tebe tražeći u mojim seobama.

Seobe datiraju od seljenja, od prve misli da ću osvojiti orah, proći hrabro kroz osoje da siđem do jezera. A tamo i sada jednaka divljina para uši pretvarajući se pred prirodom da je ona tišina. Ona koju ištem u svojim seobama.



Sunday, December 25, 2016

Orao

Eno ga orao. Kako samo pravi kolutove. Carski orao, Aquila heliaca, impozantna grabljivice !!!


Želimo Vam ugodan let. Vežite se, polijećemo.

Turbulencije me na plaše, štaviše, one misaone me razbude. Smeta mi bespotrebna mimika i arogantan zvuk protiv koga nemam muziku kao lijek.
Ali misao ne gine, ona se uvijek proteže.

Pogledaj put neba. Pogledaj još jednom. Gledaj duže i moraš primijetiti kao se orao poigrava sa vazduhom. Zabilježi njegov odlazak i pokušaj da se zadubiš u nebo. U snažni let ptice da se zaljubiš. Istinski, samostalno. A orao neka ide ... Neka grabi …Nebu pod oblake! Nikad ne zaboravi da je orao umro među kokoškama, cijelog života ne znajući ko je.

Zamagljeno staklo dva puta prebriši da otkriješ vidik.
U avionu uvijek razmišljam o pticama i o tome kako velike stvari pri samom pogledu na pejzaž izgledaju minorne.
Kazao je da će me čekati u onom kafeu, jer ja uvijek kasnim. Vrijeme mora potrefiti ako već čeka, uostalom, teško može drugačije.  Ako se zaljubio, to je garantni list na godinu dana, bezbjedan let i slobodan pad.

Nadam se da ste lijepo putovali, slijećemo ...

Iz daljine lica izgledaju drugačije.Svi moji letovi uvijek su jednaki, ali lica djeluju jasno.   Njega volim da posmatram.Predio koji ničim ne podsjeća na ptice.
Njegovo lice je zagonetno.
On me danas iz daljine odmara. Priča I pomjera se drugačije u odnosu na sve u prostou. Sanjivo se smije, a  maglom gleda. Poprima moju boju očiju, i nastavlja da se pravi da ga ne vidim.  Vjerovaću da me razumije.
. Vezaću mu pertle kada sjednem pored njega. Reakcija neće izostati.
-Kakav je bio let  ?
-Turbulentan.
Pri svakom dolasku uvijek razmišljam o povratku. Orlovi rano lete, misao se proteže ...

Odmakao se da mi bude bliži.

Dođavola. Aquila heliaca!






Odricanje

Susret kao  predostrožnost.
Ta nijema iskra prostora što vajaš
Kao karat zlata misao sa srebrom
preambula snoviđenja snažnog.

Smišljena duga na prsa što siđe
Letimično tuče grom u divlje rebro
Adamova snaga skrivena u sjenci
Jedan vidik tamni, drugi je daleko.

Propraćen korak po drumu sveden
Uhvaćena duša ne spominje priču
Taj grijeh od ponoći pogledom zaveden
jabuka tinja  u sopstvenom koritu.

Halapljiva opsada misli koje trujem
Nadasve težim imenu priznanja
U naivnoj studi na dvoboj potpisujem
Misao prije i poslije  dvoboja.

Strast nije pregriješila nebo
Zatamnjen prezir duginih boja
Pobjeda je neminovnost uma
No porazna težnja slabosti i obmana.

Saturday, December 24, 2016

Dioba naša naušna

Ljuto đače uzelo kartu Crne Gore i crvenim flomesterom, nevještom rukom, uzduž i poprijeko parčalo. Ili se to nebo igra, bljesak s Lovćena, jedan sa Durmitora, da nas opomenu da smo se našli u čudnoj diobi. A koliko smo raspolućeni shvatim svakog značajnijeg datuma.


Nešto me sjeća na Raskoljnikova, Dostojevskog, al' nije valjda da smo baš svi pročitali tu školsku lektiru. A datumi, dani? Božić, Vaskrs, kada se (ne) radujemo sportskim pobjedama. Sve do tada vjerujemo da smo jedna država. Ako nečim možemo da se pohvalimo, to je da smo totalno drugačiji od drugih. A bićemo "vječni", sve dok smo takvi.
Zagrcnuh se od dima današnjeg, guši me sa svake strane. I sa planine i sa mora. Ne znam kako da se spasim. Gledam u nebo, a njega naš narod prepolovio. Podijeljeni po gramatici, slovima, trgovima, badnjacima. Podijeljeni i po pismima, a onda i po grbovima i zastavama. Tek za svaki slučaj, imamo i dvije himne.
Pomislim da niko nije svestran kao mi. Uglavnom se ne snađem, pa ostanem kući za Badnji dan, jer ne znam koja vatra bolje gori, kojeg badnjaka, onog "našeg" ili "Našeg". A badnjak je badnjak. A besjede s jednog trona, a druga sa livade, eventualno prljage. Miris džebane, badnjaka i kandila.
Kome da vjerujem, a koga da slušam. Koje pismo da izaberem i kome aplauz jači da uputim. Jadi mladog Vertera. Jednom riječju - kosmopolite. Dva srca, A djeca će nam "evoluirati", pa će se rađati kao jagnjad iz Zone sumraka, s dvije glave, dva srca i četiri oka. Jedno nekad ide u lijevo, a jedno u desno. Samo da je više strana.
Psiholozi ćute, ali ako igdje psihologija ima šansu da se razvije kao nauka, onda ima na našem tlu. A naši novokomponovani doktori nauka isto tako tihuju i ne pišu doktorate, a imali bi o čemu. U pitanju je osmo svjetsko čudo.
Koliko neiskorišćenog materijala. Počev od onog što Božić slavi na pločniku pred Vladom, tražeći malo hljeba, pa sve do onoga što se grije u toplim poslaničkim klupama pravi dobar scenario za komediju. Prognoziram, jedan kamičak u skorijoj budućnosti biće "naš", a drugi "Naš", jedna jela "naša" a bor do nje "Naški". Kulja dim, dolazi sa više strana. Ipak, ovi "naši" i oni "Naši" za Božić isto pozdravljaju.
Mir Božiji, Hristos se rodi! A u nama se odavno rodilo neko čudo neviđeno.

Monday, December 19, 2016

Epilog


Na treptaj daha slamaš jaru 
svlačiš se meko uz bol što sijeva
nisi li jednom uz galamu
sapleo lice zakleto da drijema. 

Sanjive sjene pišu memoare

ti pjevaš ptici, što bolu liči
Nisi li svjesno po gorkom suncu 
zastao mrazom u polu priči.

Odmakle pjesme mute kuloare

godine sapliću bez zaljubljenja
riječi  se  nikad same ne vrću 
na mjesto iskonskog pogubljenja. 

Možda se čuva to zrno neba 

premalo robe sa novim likom
nisi li jednom tovarom sebe 
pravio ram nad svojom slikom. 

Ko se sve sanja iza novembra

šamara vazduh Ulice kestenja
onaj se dimnjak nakrivio
ima li žara iza pepela.

Na treptaj glasa lediš tišinu

odbjegli dječak mušakarca boli
mraz naginje krivom kaminu
šakom slasti i zrnom soli.


Sunday, December 18, 2016

Korespodencija



Uđi u moje navike
Rezultat je fizičko trenje
Iz škrinje vire duhovi
Od ljubavi gladne su stijene

Zakonači u moje vidike
Završi misao snagom
Kad zapnem na tački, nastavi
U mene siđi kradom

Nemoj da skidaš zavjesu
Magle su modre od očiju
Zapiši ime na listicu
Ljubav odvedi na robiju

Uzalud skandiraš prestiž
 nebom marširaju duhovi
Što si mi tijelom bliži
Snebivaju se umovi

Ukradi mene za sebe
Ja ne umijem stati
Kad odem u moje odaje 
U svoje mene vrati

Obećaj mi svanuće
U šumi, na tuđoj obali
Grijeh kroz trnje i pruće
Namjerom oka zatvori

Thursday, November 3, 2016

Nego, nije to poenta (ove) priče

Mahnuo mi je da sačekam, on će doći k meni, doći  k Suncu, kako on zna kazati. Rastrzanog uma, staklastog pogleda, između smijeha i plača, Kosta je jedva prešao ulicu. Kosta je moj drug još od djetinjstva, uvijek i oduvijek spreman za igru, za šalu, posebno kada je pod alkoholom ili high.

Kosta ne nosi oružje, ne podvaljuje, ne kupuje mandate, ne laže, ne čini zlo… Ima druge stimulanse. Uvijek spreman da ubije, ali humorom, pa i tako vještački genijalan. 
Nego, nije to poenta priče. 
Poenta su Koste i svi ti stimulansi, bez toga se, izgleda, danas ne može. 
Kao djeca, ja i  Kosta, zajedno smo izazivali Sunce i energiju mraka,  prstima smo znali dohvatiti radost.
Volim miris jorgovana. Kada s proljeća zamirišu, probude moju i Kostinu pjesmu. Tad želim da sanjam, bitišem visoko gore… Tamo gdje nema pobjednika ni poraženih.  Kosta bi uvijek bio onaj koji sjedi na livadi i gleda me kako se pentram i osvajam  jorogvane. Lijepo ljubomoran, htio je dokučiti, dostići moje visine, moje vrhove. Nije bio toliko brz i spretan, tada je znao za strah… bar se ja tako sjećam…
Panta rei... 
Sada je Kosta “neustrašiviji, spretniji”, puno više vremena provodi na jorgovanima od mene, zeleni se preko čitave godine. Ima svoj način, igra svoju rolu perfektno. Ipak, nije to ono naše djetinjstvo, nijesu to naši jorgovani, naše igre i visine… Sada su njegove igre i  visine drugačije, nekako vještačke.  I vrlo brzo je postao ono što (ni)je želio. 
Nema ambicije, ne poznaje autoritet… sanja Amsterdam... Nije završio fakultet, nema diplomu, a sve  iz čistog inata. Vjeruje, da je privilegija njih odabranih, ne biti pseudointelektualac, u ovom nedobu.  Ma Kosta zna sve što treba da se zna, njemu ta diploma i ne treba. I dalje smo vrlo bliski i stojim iza ovoga što pišem!
Nije mu katkad strano promašiti ulicu, sanjati čudne snove.  Često poželim živjeti taj njegov svijet, čisto radi inspiracije, probuditi kreativnost….
Ipak, strah me je onoga poslije, kada se pada na tjeme realnosti.
Nećete vjerovati, i danas uvijek kada izađemo u grad, on završi na jorgovanu. E tad mu, negdje tamo, stvarno zavidim… Mene odavno nema tamo. 
 Ja više nemam hrabrosti da visim po drveću, posebno ne naočigled svih građana. Sad sam ja na livadi i lijepo ljubomorna, gledam kako Kosta stremi visinama. Ali to je samo nađeni trenutak… Vrijeme prošlo i vrijeme buduće…  I vidim da će pasti…  
Često mi kaže , da je život prevara, život "nas" promašenih umjentika...Pokušavam mu objasniti da on nije umjentik, umjetnici stvaraju, ne bježe od sebe,  ne glume boeme. "Vjeruj mi, da jesam pravi umjetnik, samo  "ovo nije moje vrijeme"..." Istoimena  pjesma uz koju se  ja i on razumijemo. Mada nikako da shvatim koje je to vrijeme. 
Kostino..moje..tvoje...njegovo... 
Posvađamo se tako kada se sastanemo...
Nego, nije to poenta priče.  Poenta  je da Kosta misli da je ateista.
… Ne vjeruje ni u šta, ni u Boga, ni u riječ, najmanje u ljude.  Govorim mu da nije u pravu, da to što ne boli i nije život. Moj otac je to uvijek govorio...kao i to da svaki pad treba u uspon pretvoriti. Ali, moj otac je bio na strani pravde i pravičnosti, a Kostin sa one druge strane. Kosta kaže da iznova lupetam, da se samo vadim tom mojoj snagom riječi, koja ne znači ništa.
Ipak, dokučila sam ga, vjeruje on u riječi i u pravdu, i boji se Boga više od mene. "Ja ne mogu biti drugaciji" . Ljut, buntovan, naređuje mi;
"Nikada nemoj da pišeš o meni, nemaš šta napisati. Vidiš li da sam se promašio...Ujutru ja nijesam ja, uveče se ne prepoznajem…"
Klimam glavom, ne znam ništa pametnije, praktičnije. Slažem se sa njim, a on sit ljut, valjda očekuje da ga branim od njega samog. E pa neću, Kosta! 
Nego, nije to poenta priče. Poenta je da je  Kosta avan(turista). Znao je često mamurno pripovjedati kako se ne sjeća sa kim je proveo noć.
"Bile su tu neke djevojke, mada ti znaš da je moj ukus čudan, one crne postaju plave, sve su mi iste, nijedna ne može da me promijeni.  A onda im kažem da sam truli bogataš, koji je postao namjerni beskućnik. Čudna je ta ženska ćud, tačno znam kako da ih otjeram od sebe." 
Jeste, moj drug ljubav definiše kao materijalnu bol. Moje tihe patnje, kosmička lutanja, ne podnosi.  Kaže da nemam pojma o životu.
Jednom je samo Kosta volio. Tada je, inatan, pobjegao…  Opet nije imao hrabrosti. Tvrdi da je bjekstvo uvijek najlakše, ne boli a drumovi širom otvoreni. E pa nije tako, Kosta! Sve što si rekao je privid!
Nego, nije to poenta priče.  Poenta je da je Kosta uvijek prijatelj, a samo je sebi neprijatelj.
Nekada ga ne vidim i ne čujem po mjesec, dva, ali je uvijek tu kada mi zatreba. 
Nikada mi nije bila jasna ta njegova intucija, ubija. A da, nijesam vam rekla, da moj drug uživa u brzoj vožnji, glumi buntovnika, izmiče policiji. Često tako, nasloni se uz šank i počne: Drumovi će poželjet ludaka...A, lijepo mu kažem,  da takav kakav je, mora bježati od poezije, čak više nego  od policije.                                            
(Šta hoće, moj drug Kosta!)
Eto, zaposlen je, mada na određeno vrijeme. Šta smeta, vrijeme je i onako pobrkana lađa.  Doduše, sve što zaradi, potroši za noć. Tako liječi život.
Nego, nije to poenta (ove) priče.
Teško je biti Kosta, ovdje, danas. Zna Kosta da ovaj bijeg od zbilje nije lijek.  Znam i da bi rado negdje otišao, negdje gdje bi mu sredina oprostila divljinu, različitost, svu nepraktičnu mudrost, gdje bi se ostvario u jednom od svojih hiljadu talenata.
Porazno je za sve Nas, kada vidim kako Kosta luta.  Katkad i Mi sličimo njemu. 
Ljuti na stvarnost, psujemo biro rada, vladu, političku scenu opisujemo kao komediju, ama sve isto kao on. I svi Mi, u svom traganju, pocijepamo se, i opet ne razumijemo Kostu! (Kažemo, sistem je kriv, glupo je boriti se sa hidrom, sit gladnom ne vjeruje.) I zašto je Kosta onda sam! 
Nego, nije to poenta priče. 
Poenta je da Kosta voli da piše.  U nekim od svojih "iskrenih" trenutaka priznaje: "Ja bih bolju budućnost, perspektivu, ja bih da pokažem šta sam , ko sam..koliko mogu da dam... da objavim romane, da probudim ono Slovensko u sebi. Ne daju mi… Neka mi iščupaju dušu, lakše je… nije lako sa njom stovidnom. I postaću svoja negacija, postaću Uredan i Poslušan Kosta.   
Opet ga nema dva mjeseca. Ali, vratiće se, sigurno, ozdraviće… Ipak, ne može on tek tako pobjeći od sebe i mirisa jorgovana.
Nego nije to poenta priče.
Poenta je da će sve više biti Kosti! Samo, uvenuće jorgovani… Bićemo dovoljno ludi da bi dublje mislili… I ne možemo svi pod isti šešir.

Nekome je tijesno, a nekima prejako…

Hajdana Simović

Friday, October 28, 2016

Rekvijem naše čaršije

Đed je umro. Prije neki dan. Kažu da je preminuo u 99. godini, mada mi je neposredno prije smrti ispričao da je usnio da će se na onaj svijet preseliti tek u stotoj. Zbog đedove trezvenosti, uprkos njegovoj ličnoj karti, tvrdim da je napunio čitav vijek.
Neke žene u cvjećari, za razliku od mene, đeda su posmatrale kao mladića, posebno kada je preminuo: "Bila sam na saučešće jednom momku."
Blago ironičnim osmijehom više njih se solidarisalo daje đed umro mlad. Tek da im udarim inat, onako unučki:
"Taj momak je moj đed", značajno objasnih.
Zacrvenjele se ucifrane gospođe, pa opravdaše ruganje: "Baš je dobar čovjek bio".
Pokušah da im natuknem da ga ipak nijesu poznavale, ali su spremile jaku odbranu.
"On je našeg komšije Paja, pa njegove babe, to jest njenog prijatelja, dobar prijatelj. Težak li je život imao, eeee...", pričaju.
Ostadoh bez riječi, sa povijenim ružama u rukama.
Đed je bio borac, služio kraljevu gardu i konja preskakao. Vitalan i nije bolovao. Prije dvije godine pokosio je travu ispred seoske kuće, oporavio magazu, proprtio kroz snijeg od metar i po i sagradio kolibu za alat. A onda čujem ispred kapele sljedeće:
"Kukavac, naživio se, stare kosti, da mu Bog dušu prosti. Da nazdravimo ostatku."
A đed bio praviji od svih njih povijenih ni od čega, koji nijesu kao moj đed snažno nosili svoje decenije i savladana dva svjetska rata. Kladim da ne bi nazdravljao da su oni umrli. Na kraju, razumjela bih časršijanje, pa i pred posljednje ispraćaje, samo da se nije pojavila Zorka, žena u crnom koju niko ne poznaje. Mada ludih Mara ima u svakoj sličnoj prilici. Počela je da šeta po kapeli, gore-dolje, dolje-gore, gleda ko dolazi, ponekom pruži ruku, čisto da bude u centru pažnje. Poneko joj izjavi i saučešće, pa joj se posreći. Kako još nije ukapirala da sam ja unuka, odlučih da ispitam njeno porijeklo.
Priđoh Zorki i rekoh:
"Učestvujem u žalosti"
Zorka: "Uh, uh, hvala sine!" Unuka: "Ako ste vi?"
Zorka: "Ja sam znala Dula bolje nego iko, njegov sinje moj bivši direktor". Unuka: "A da, mislite moj ujak vam je bio direktor?"
Tada je Zorka počela da plače, suza suzu stiže. Ja se skoro pa ražalih, jer mi se čini zalije je njoj nego meni.
Njenu pažnju je ukralo pet baba. A svaka gleda kako će na klupu udobnije sjesti. Nijednu ne znam, pa se zamislih: "Ja đeda nijesam uopšte poznavala, ni svu njegovu rodbinu."
A onda počinje nezaobilazni kolektivni plač, orkestra pomenutih baba. Ispred kapele ne bih da zapalim cigaretu, nije kulturno, iako je baš u tom trenu bilo previše "nekulturnih". Izađem ispred i saslušam razgovor daljnje strine sa još daljom tetkom:
"Vidi šćer šta mu je obukla, eh, bolje bi joj bilo da ne vodi računa o sebi, no o nekim drugim stvarima."
Ne bih trebalo da priznam, ali moram: Đed je umro, a ja ni suzu da pustim. A kako, kad su ga već oplakali. A politika i kocka ne zaobilaze ni posljednje ispraćaje, pa ide solilokvij: "Bio je partizan, a otišao kao četnik u rat. Mada, poslije je glasao DPS. Ne znam staje njegov sin za to dobio. Ali sam bogami čuo da ima svašta".
Ipak, odgovor ne jenjava, nego se nadovezuje: "Pusti, bolan, vide li ti kako dođe "Onaj" na saučešće, a to je sve zato stoje mnogo dobar sa đedovim unukom, petljaju nešto... Nego, ima li šta na kladionicu?... "
I na kraju pitanje koje mije razbilo ideal starih crnogrskih običaja: "Oće biti posije sahrane meza za đedovu dušu? Ja nijesam ruča'?"

E tad mije došlo da zaplačem, ne zato stoje đed umro, već zato stoje umro mlad.

Hajdana Simović

Sunday, October 23, 2016

Raskoljnikov nije ubica

Čeznem da se odmetnem u žutu jesen. Žutu po svemu, po štampi najviše, žuću po dušama ljudi koje sretam.


A najviše čeznem da razumijem Raskoljnikova, ostao mi kao tajna. Nedokučiv, komplikova, propali student prava. Nemam previše godina, ali mi je sve u posljednje vrijeme žuto.
Kako se samo grane na drveću njišu. Site su listova, tako ih lako daju. 
Njišu se i parole pojedinih banki. Dajemo kredite bez žiranata!
I onda mi dođe ona jesen i probudi naše Raskoljnikove. Zažuti im se u glavi, pomalo u duši. Ištu hljeba, a kinđure se starice ili banke. Svejedno.
Sljedećeg dana, osvane velika žuta čitulja: Raskoljnikov je ponovo ove jeseni, u ovom vijeku, ubio sebe.
Kada bih mogla da prepravim Dostojevskog, ali da mi ne zamjeri.
Samo da čovjek jasnije objasni, da ako želiš da budeš Napoleon, moraš da se odrekneš svete knjige i svetih pravila. Kako se samo bezvremeni  Dostojevski uselio u našu stvarnost. I Karamazovi, i kockari, i poniženi i uvrijeđeni. No, to je neka druga priča.
I dalje tvrdim. Neko drugi je. Raskoljniko nije ubica!
A nekada jeseni nisu bile takve.
Njih smo sami napravili, projektovali, izmislili, obespravili logiku.
Pokušavam da pronađem dostojan naslov čitaoce. Ne ide mi.
Gej parada, Jovanka Broz, lijepo vrijeme(dovoljno za sreću), malo crne hronike, farma ili ...“velika kuća“.
A svi zaboravili da je sve veći red onih koji se bore za egzistenciju.
U očima naših dječaka budi se san djetinjstva. Anonimusi će spasiti svijet. V kao pobjeda ili lice osvetnika.
Genijalnost koja pobjeđuje u nekom drugom vremenu. Šta je zločin, a šta je kazna?
I dalje sretam žute ljude.
Uh, kako boli, a koliko sam samo progutala.
Kafu, moliću.

Monday, October 17, 2016

Vision

Vision 

 I dreamed that I was water
Without colour and without shape.
Of my shadow wandering somewhere though I’ve got her,
An unknown, outlandish tape… 

I dreamed of a blue suitcase
And of silent sorrows inside of it
Packed naked in a public place…
Reaching for the frequent rainbows, hard to admit

I dreamed of a touch of silk
Of the near eclipse and twilight
Perhaps I will be born again in milk
In a place with no YOU in the backlight…

Carried by the lies
And the cold dreams,
Rejecting to bring me back to a real surprise
Loving me endlessly

The truth tells me of different,
Says that I’m not alone, it’s all fake
However it’s not long, gets absent
It’s weary and it needs a break.


*Written originally by Hajdana Simovic
**Adapted by Filip Dobrović

Saturday, October 8, 2016

Kruže nam oko glave

Koje mogao zaboraviti Leptiriću, čuveni jugoslovenski horor. Vjerujem, nijedno dijete nije imalo miran san gledajući leptira koji kruži nad glavom. Predugo i mene drži taj osjećaj. A naročito danas, kad smo svi obične vudu lutke.

Kako sam se samo uplašila druga iz djetinjstva koji je sanjao daje leptir, žute boje sa plavim očima. Vjerovala sam da će jedne noći doživjeti preobražaj, pretvoriti se u strašnu leptiriću, a zatim kružiti oko moje glave. Danas sanjam da imam krila, da sam ona velika ptica sto riječju ubija leptiriće i tako čuva ljepotu leptira. Ali, jedino je u snu sve moguće, jer nažalost najavi nijesmo dovoljno hrabri, ni pametni da razmišljamo svojom glavom. I čim nam nije dobro, mi pravo kod gatare da nam pregasi.

Zanemarimo tako i doktore, ne vjerujemo u njihovu dijagnozu. Mada i ona zna da omane, pa nije ni čudo što postajemo nevjerni. Ali najhitnije je da potražimo čarobni stap i tako prevarimo dugu glad, ozdravimo preko noći. Nekako to nije u domenu realnosti, ali mi preferiramo da letimo. Oporavljamo se od bolesti, od zabluda, propalih ambicija, a sve uz prevarante i lažne vračeve, koje plaćamo onim što imamo i nemamo. I svidjelo nam se da vjerujemo da naš neuspjeh ne potiče od nas samih,već zbog toga što nas je tamo neko u nekom vremenu, blizu neke ograde, iza prozora začarao.

Eto, u mom selu, bio je đed po imenu Vilentije koji je znao daje urokljiv, te je vezao maramu preko očiju. E to je dobar čovjek, a ne ovi današnji što nas drže u mjestu i ne skidaju povez, no im se sviđelo da nas pređom zamotaju, pa svako pleme ima klupko, ko crveno, ko zeleno. Nekako nam se vid pomutio, pa vidimo više Vilentija i dali bi sve što imamo, samo da nam krene posao, procvjeta ljubav, poraste imunitet, pa da budemo imuni na svo zlo u nama i oko nas.

Ponekad mi se čini da sam i sama začarana ili zavezana. Mijenjam poslove, ne volimo se on i ja u isto vrijeme, pa eto lakše mi nekako da vjerujem da me je zavračala ona komšinica što svaki dan za mnom sipa vodu. Nijesmo bitni samo on i ja, nije neobično da se poneko i začara (možda ova riječ i nije tako loša za jedinke, pogotovo ako te neki princ ili princeza poljube), ali strašna je i nerazumljiva ova kolektivna začaranost. Mnogo smo dezorjentisani. Ne znamo staje lijevo, a šta desno, ne znamo staje dobro, a šta zlo. Niti ko nam kruži oko glave. A uz sve to smo i zakonski nepotkovani. Ako nas ne spasi gatka, nema nam drugog spasa, nego da sami plaćamo greške.

A kako smo ovakvi kakvi smo, tu đe smo, najbolje je meni da gatam u solju, možda nekako i preživim.
Mada, vele da bi najbolje bilo da nabavim neku vodu, koja ima snagu, pa neka je i ustajala, pa iako nam nije ništa gatano, neka smo samo onako, malo streknuti.

I opet mi ona ista leptirića kruži oko glave. Ma dobro je, još uvijek sanjam da sam ptica.

Hajdana Simović

Sunday, September 25, 2016

Car

Dan nedjelja. Koliba. Ja i moj prijatelj Car mislimo pored ognjišta. Na ognjištu vatra pucekta,Car je rođen sa krilima.
On pleše kada niko ne pleše. Sve brzalice zna na pamet.  On je poseban oblik igre.
„Care care, gospodare, koiko ima sati ? Ajde care, baci štap, zamahni krilima, pričaj.
“Pa i nisu mi odmah dali krila. Morao sam da ih dohvatim u dugim šutnjama, kada su svi mislili, pa i moja mati da sam i nijem. Ne znam zašto sam ćutao i skrivao da znam da govorim, slušao sam pažljivo sve što pričaju, pa čak kada bi me zaboljela priča o meni. Trpio sam, ni glas nisam izgovorio  pet sam se godina zavjetovao na ćutanje. Bože mi oprosti što se poređujem, baš kao što su sveti radili. Onda  sam jedno jutro evo kako progovorio:
Prljava  Dara sa velikim ušima svako jutro je pila kafu sa mojom majkom.
Imala je taj dar, da za 10 minuta, sve ljude iz našeg kraja opriča, pa sam joj u svojim mislima dao nadimak “prljava”. Obično sve ružno nađe, a lijepo nikad ne pominje.
Kada je Dari ponestalo priče na red sam došao i ja. Obratila se mojoj majci, gledajući na mene kao na crva.
-Jadna ti Anđo, em što ti je ovaj mali sakat, evo i ne govori. Bolje da ga nijesi rodila.
Da je majka samo zaplakala, ne bi se ništa  ni desilo, jer to i nije prvi put da čujem tako grube riječi. Majka koja se nikada nije smijala, počela je 15 minuta neprekidno da se smije. Osjetio sam da je majčin smijeh bio teži od plača.
-          Kada vidi Daro šta sve mi pričamo, onda on i neće da priča. I dobro je što ne priča.
Rekla je čudnim glasom, koji nije ličio na njen.
Uplašio sam se za nju, pa  sam  iz straha progovorio. Nešto u meni se prelomilo.
-          Izlazi prljava Daro iz kuće! Od danas više ovdje ne smiješ da dolaziš.
Onda me je učitelj Mitar opismenio. Kupio mi boje, i ja sam počeo da slikam sve što sam pet godina ćutao i posmatrao. Otkrio sam učitelju da ima  ponekad krila.
Izveo sam pred njim neviđen ples. Na jednoj nozi.
Završio fakultet, nije mi bio problem. Evo sad imam i svoj atelje u kolibi i tu se najljepše osjećam.  Znaš da je Itana radi u Ambasadi. Moram ti reći, da mi svaki mjsec kupi po jednu sliku. No, uvijek zaobilazi onu na kojoj je njen lik,  skriven u vodi.
Kaže mi da se zaljubilla u mene. Vjerujem joj, jer u njenim očima vidim svoja krila. Ali ja nekako mislim da ne postoji više strasti. Ponekad pomislim da je moja nevolja. A nekada sunce, pola smrt, pola život. Nikako da se odredim. Ona je potreba duha, više duha, nego tijela. Ko zna da li bi ona ovo razumjela. Dobro mi je.  Samo kada dođe. Zaboravio sam ti reći da ponekad jašem konja Bukefala. I Itanu ponekad stavim ispred sebe. Meni više od toga i ne treba.
Možda ti jedno drugo veče ispričam što je bilo sa nama …
Car je namjerno zaplesao, ruke okrenuo put neba, i zaista sam vidjela da ima krila.
Ej, Care, Gospodare, koliko ima sati ?

-          Minut do 12 kad ona dolazi.
Hajdana Simović

Saturday, September 24, 2016

Kriza identiteta


Proglasavam sebe krivom
za prevaru same sebe ,od sebe same
i zelim da persona non grata i 
prije zalaska sunca nestane.

Ona uporno negira svoj identitet,
i nema nista sa onom na potjernici
Ne poklanjajte joj integritet
naivna gospodo porotnici

Negiram njeno postojanje u meni
naidje samo kad sunce zadje.
Zar biste vi bili krivi
da vas kriza indentiteta pronadje

Znam njene lose namjere
opasan korak od sunca do kise
unaprijed trazim pomilovanje
za njenu smrt u kojoj disem.

Ponavljam ,kriva sam za prevaru
same sebe od sebe same
i prije zalaska sunca molim
da persona non grata nestane


Hajdana Simović

Ljubav



Od svake misli do svake rijeci
od dozivljaja do iluzija...
zbog boli i dodira sto lijeci
zbog svakog trena 
volim te i ja
Volim te i ja.....
jer voli te nebo,
jer imas poseban dodir svile...
Volim kad ostanes sam i golem
i tako krhkog te kradu rime...

Na svakom trgu
od bezbroj ptica
na svakoj luci 
sto more cuva...
Zbog ovog svijeta 
i njegovih sitnica....
Volim te i ja...




Balada

U beskraju divlje tisine,
gdje se nebo sa planinom spaja
Isplivali svi ambisi istine,
svu gorčinu progutala trava.

U sazvežđu prirodnih ljepota,
Dok zenica je ispijala dan.
Izgubljen za igru,van života,
 gledao je konj , žedan i sam.

Svezane su noge snažnom atu,
na suncu je griva bijela pala
Sve na račun njegove slobode,
Poslah strijelu pravde iz ocaja

Strijela nadje utjehu u travi,
grijeh se silni u san svali
konj zahvali na dobroj namjeri
Klimnu glavom i nebo obali.

Pred ocima sjeta zastala
Tockovi su gazili nepravdu
Brzina je vrijeme otimala
slabost ljudska osta u kopitu.

Odlutala suza u daljini
Tuzan pogled pregazen na travi.
Miris kise zastao u zelji
Da od sunca pegaza izbavi.

Glas je njegov moj san budio
zavladala strasna tisina.
Bat kopita srcem udarao,
dizala se nebeska prasina..

Kroz san vidjeh da krilat je
andjeoski lako odlijece
na njegovim plecima sreli se
ljeto,jesen ,zima i proljece...

Hajdana Simović

Thursday, September 22, 2016

Buđenje ili anestezija

Treba nam anestezija. Jaka, ubitačna, da trnemo dok nam baš sve smeta. Da utrne bezakonje, nepravda, lažne ljubavi, da zakoči Pandorina kutija. Anestezija!
 - Samo neki povoljan vjetar i to je to ..,"

Pitam se šta je to povoljan vjetar...
-Kuda?
.U brda.
.Koja brda?
-Ona naša. Drugačija.  Meni se još uvijek čini da su bez zavisti i ljubomore. U proročanstvu stoji: Spasiće se onaj koji zagrli bor ili jelu, a ostalima nema spasa.

Valjda je na nama da odlučimo ... Samo da i brda ne zatrujemo.

Buđenje. 
Ne ono Di Melovo, nego ono kada protrljaš čelo, a ona te teška zbilja zbilja udari među oči. 
Ajde makni mi se budilniče, ne znaš ti sa našim vremenom. Mi smo odavno pobrkani. Bez hrabrosti, bez pobuna, ne umijemo ni sa pobjedama, ni sa porazima...
Ne može to! Ne, ne. Čim otvorim oči, sve je jednako, simetrično, sve je po kalupu.

Ćutanje naroda je opomena kraljeva. Laskanje, legalan vid korupcije. 
Igra je fer, ako ne pobijediš, onda ćuti. Ako ućutiš, mijenjaj pravila do naredne igre. I ne zaobilazi istinu.
Činjenice su svete, kazao je moj profesor. Ponavljao je.

Sokrata mi, Platona i svih ostalih istinitih, niko ga nije pažljivo slušao! Ja ipak jesam. Ćutala na svakom predavanju, za Pulicera, za desetku.
A onda su došle neistine, nepravde, moram da prevrćem naličja sumnjajući da su to ipak lica.

Kažu mi država je nužno zlo.  Ma dajjj ...

A đje su nestali ljudi ?
Buđenje!
Okrećem se par puta, pravim kolutove. 
Naveče nestajem. U gradu, noću, sve je drugačije. Čine ti se duža svijetla. A onda nekim tamo danom i postoji neko. Ja i on se odlučili za anesteziju. Anestezija koju moramo primiti, da utrnu promašaji, probudi se ljubav. 
Juče sam poljubila nebo. Kažu ne možeš skočiti sedam metara iznad zemlje. Uvijek mogu. Pronađem svoj hlad, svoj snijeg, preletim planinu. Malo vina, ognjište, metar tišine, pogled. I onda dolazi ... Buđenje, pobuna, anestezija .... I tako redom.

Hajdana Simović

Friday, September 16, 2016

Čovjek ptica

Danima ista drhtavica, kod nas to zovu jeza. Uvukla se u kosti, drijema. Jesen na njegovom licu. Ne mogu da spavam. A stvarno bih prespavala … i oblak, i ljude, okupljanja i zbivanja i ... Magli. Trenutak odsustva svjetlosti.

Djeda sa sivim šeširom uvijek izlazi sa suncem. Sretamo se kod pošte. Svako jutro šalje pisma. Ne koristi mobilne telefone, vjeruje da to uzima dušu. Kaže mi: Nemoj da se fotografišeš i slike uzimaju dušu. Kaže mi: Ne zaobilazi ljubav ... Tako će ti biti toplije, srcu komotnije. I kada zažmuriš, svjetlost će sama doći ...

Vjerujem mu, nekako se golim okom vidi da on zna više od drugih.

Ne znam umijem li  ja kao on?!

„U vremenu ptica mora da leti. Ako joj uzmeš krila, ptica nije više ptica. Čovjek je ptica, ako nisi znala ... Nema tih krila koja mu ne stoje, samo ako umije i želi da leti. Ako ne umiješ da slušaš, neću ti pomoći ali ću te jednako voljeti i ubijediti da nema barijera i da je sve moguće ... “

Uvijek na istoj klupi sa istim šeširom, djeda zbori ... Riječi kao voda ... Teku.

Prepoznaje me po hodu.

„Vid mi je zamaglio prije nego si rođena, apsolutno zamaglio. Izgubio sam ga jednog septembra. Zadnje što sam vidio bilo je sunce. Sada i ljude kroz sunce posmatram. I vidim sve jasnije, kroz svjetlost. Evo na primjer ... Za sat vremena pašće kiša i ti ćeš pobjeći, ali ćeš opet nalećeti na njega ... Ne zaboravi na pravilo kruga. Svopristustvo ljubavi nikada se ne može zaobići.“

I zaista, pala je kiša, pravo iz sunca. Od te kiše nisam pokisla, već sam progledala njegovim vidom, tačnije, svim čulima.

I jutros sam ga morala potražiti. Znala sam đe ću ga naći.

Opet me prepoznao po hodu. Nasmijao se. U šešir spakovao sunce, rekao mi da sigurno imam boru više i da se nada da sam bliža suncu.

„Danas mi je surov dan. Hoću li polećeti ?“, pitala sam ono zbog čega sam i došla.

„Ne vidim da ti bilo šta može skratiti krila, možeš biti i galeb i orao po potrebi, a možeš i da se pretvoriš u suncokret …  Kako ti je volja… Sve je u tebi, samo moraš biti svjestan sebe. Mogućosti leta i pada ... Tako je orao umro među kokoškama, ne znajući ko je. Nesvjestan život nije vredan da bude proživljen.„

Tek da me oslobodi, rekao je da ne brinem za surovost dana.

„Evo ako nije tako, onda ovuda neće proći kamion  i brezovo drvo neće sa njega pasti tik pored tebe, tek da te upozori da ne gubiš vrijeme, već sasvim živiš... Možda će te okrznuti, ali ćeš zamahnuti krilom i ništa, baš ništa ti neće biti. Sve je u glavi ... i želja i snaga, pokušaj to da dokučiš, neće te boljeti ...“

Pomislila sam da on ipak ne vidi više od drugih. No, baš tad prošao je kamion, sunce se pomjerilo, djed se nasmijao ... Grana me okrznula. Šešir je ostao na mjestu.

„Drago mi je da razumiješ i da sada vjeruješ da mudrost nije u šeširu već u glavi, bitno je osluškivati i umjeti sanjati. Sve je moguće ako jako želiš da vidiš više i bolje ... Život je hladan brijeg, ali za one koji ne traže ognjište. A ti ne bježi od ljubavi, jer ljubav će te  naći.  Ne daj joj da iza brda odmara, prespavaće … I neće ući u tvoje vrijeme. “

Bijelim štapom je nacrtao krug. Javilo se prisustvo svjetlosti.

Okrenuh se ka Istoku. Odoh da tražim moje sunce ...

Hajdana Simović

Saturday, September 10, 2016

(V)eliko (B)uđenje

Buđenje! San već predugo traje. Godine različite...80-ta, 84-ta, 2013-ta... Iskamo vremeplov da dokučimo prošlost, da vaskrsnemo bolji. Već tri dana zovem se crveno. Koristim umjetnost minijature da istražim dušu nacije.

Teško sam juče ustala, a Velika subota. Čujem: "Na današnji dan umro je Josip Broz Tito...". I glas na radiju još uvijek plačljiv, nesvjesno nosi tugu, sjetu, koleba se. Nijesam ja ta generacija, mlada sam i nije da pamtim 4. maj , 80-te, ali osjećam ga po tuđim sjećanjima. I tako... Poželim nekad da mu pišem... da kažem...Još te vole druže Stari i još te se boje. Vole, jednako kao i Velikog brata. Istrčaću krug oko Trebjese, neka to bude moja štafeta za Maršala. Nego, nisam vam rekla šta sam sanjala...
Vaskrsnuće...Časna pionirska. I to u kući Velikog brata, Tito (i) ja, i još par neshvaćenih "umjetnika". Trčim u krug i pišem - Sloboda narodu, Slobode nema, sloboda je ugušena. Živjela nesloboda!
"Druže Tito, da li ćeš braniti moje pravo do smrti da kažem sve što mislim...?" Drug klimnu glavom, šeretski se nasmija... Mene, više, nije strah ! Najzad imam i ja leđa...Kritikujem, prozivam, držim govore, d(ps)f ilipike...
Zadivljen je Maršal onim sto izgovorih, nema više sta da doda, osim tužne zbilje da je svratio s onog svijeta u veliku kuću, samo da bi vratio dugove. Ja ne klimam glavom kada potvrđujem, prosto uvijek ćutim. A zašto ćutim, ko će ga znati... I niđe čoeka da mi reče...
Zavidim Drugu. Njega Veliki brat ne opominje, čak ga sa strahom, onako krišom ispod oka posmatra. Nažalost, uvijek sanjam i zavidim lucidno.
Simbolika iz sna. Crveno nebo tog dana. Užarilo se, farbali smo i jaja u crvenu boju. Dobila sam i crvenu ružu. Ne volim ruže, jednu sam tako bacila niz rijeku, jer nije bila prava...I razmišljam da bacim još jednu, prije nego uvene. Laž je ta crvena boja u nama, nikada nije ni bila jarka. I sve te ruže nijesu prave, kao što nijesu pravi ni ljudi, ni vrijeme, ni lica. Kao što nam fali ljubavi i poštovanja. Zaista, one na vrhu uz strah umijemo da poštujemo...Hvala Bogu, pa smo u nečemu prvi. Svečano sam odlučila. Smrt Velikom bratu, a sloboda narodu....Sloboda....? Branim se ušima i riječima... Nijesam ja ni rob, ni rab.
Opet se budim... I hitam Vaskrsenju. Bacam lijevu cipelu na desnu stranu, a desnu na lijevu. Ostadoh bez crvenih cipela. Za svaki praznik se duhovno podijelim, pocijepam...Ovaj put tako bosa osjetih olakšanje... I čujem opet kroz tanke zidove, komšije slušaju:" "Veliki brat vas posmatra. Veliki brat vas posmatra." Veliki brat najbolje zna i kako se posti Veliki petak.
Javlja mi se besjeda: O sve te lijepe majske večeri, majska jutra, o vođe stare, vođe nove, o moje vaskrsle, usahle ljubavi, dugovi, drugovi, slobodo... Taj Tito, taj Orvel koji ne zna da šta je uradio, kad je napisao,...o ta 84-ta, pa i 80-ta...

Zovem se crveno...Ipak, ima nade da promijenim boju... Danas na trgu slijeću ptice i konaci Sunce. Radosna sam, Vaskrs je i miriše na promjene, na tamjan, na bolji život. I sve je tako lijepo. Ko zna, možda se i probudim(o). Hristos Voskrese, radost u srcima !

Hajdana Simović - CdM

Friday, September 2, 2016

Teško je biti naslov


Kafa i naslovi su moja posebna jutarnja radost. Umijem se, raširim oči i radoznalo listam… čitam. Dugo ih posmatram, pažljivo prebiram slovo… Svaki sljedeći je bolji, senzacionalniji. I svaki sljedeci dan naslovi su sve masniji i glamurozniji. Usuđujem se reći, lažniji ali i važniji !
Hakkkkuna Matttattta
Opet, svako jutro se pitam i kako se piše sloboda. Da li velikim i širokim, sa savijenim S ili kosim S? Pitam se i da li je moja sloboda tvoja nesloboda i kako smo se ogriješili o najbitnije?! O(d )riječi!
Nego… Iz naslova saznajemo da se Bodin igra bodežom. Saznajemo i da je Bodinu lako da ispusti bodež. Bodin je među nama! Takođe, iz naslova saznajemo da se bivša đevojka kada postane nečija sadašnja, kune barutom. Zbog toga jako pažljivo treba birati ljubav. Hvala naslovu.
Saznali smo i da smo sazidani na incestu. Vjerovala sam da nije tako, ali me taj jutranji naslov demantovao. Isto jutro sam shvatila da treba pažljivo birati molera, ima onih koji su pokvareni dječaci. Svašta neštA saznam iz naslova.
Naslovi su nas upozorili da manje pijemo mlijeko zbog kvrgavih krava.
A kada smo već kod krava , mlijeka i bijelog mrsa, svakako sam saznala da se kokain ne krije ni pod razno u gaćama i da nema ništa lijepo na jahtama. Naslovima shvatamo i da je Petar Prvi sa pravom kleo svoj narod. I dalje se puca zbog imetka, a ne štedi ni otac sina. Ipak, možete saznati i nešto lijepo iz naslova, kao na primjer da je jako bitno znati koji se to selebriti par razvodi ali ne i koliko je razvoda kod nas u Crnoj Gori .
Naslovi su i promjenljivi. Još uvijek nijesmo vidjeli realan naslov o aktuelnoj političkoj situaciji. Ali nije naslov kriv… Krivi su ONI! Preko noći se rastanu a već sjutra hvataju za ruke, pjevaju o istom kolu. Naslov se zbuni. I ja.
Dani su festivala u Crnoj Gori. Mnogo je dobro, zabavno i posjećeno, tako piše u naslovima. Sa druge strane, na drugoj stranici iz drugog naslova saznajemo da je “pukla” i ova sezona . Nismo se dovoljno kupali, ili je prifalilo vode da nas ovakve opere.
Ja i dalje čitam naslove, pa i one bombastične, tabloidene, senzacionalne, nerijetko izmišljene, pogotovo ako je pod naslovom nečija velika slika. Priznajem, najviše volim one o predizbornim šutnjama i galama. A sve mi se nekako čini da su oni i rodjaci im sa slikama najbolje plaćeni.
Naslovi jesu moja posebna radost, ali i ne vjerujem baš svakom. Postoje na ovom našem malom kršnom svijetu i oni koji su remek djela, oni ukrašeni, crni pocrnjeni, oni masni, zamašćeni, pa katkad pored naslova pročitam i uvod. A zaključak? Eh, zaključak odavno ne čitam, nikada mi se nije desilo da je kompatibilan sa naslovom.
I još uvijek tragam za naslovom koji nije sinonim za hiperbolu.
Teško je biti NAŠ kršni naslov. Treba trpjeti težinu poente a naći mjeru, znati granicu lijepog ukusa. I nezahvalno je… Kažeš naslov, a u tekstu ni slova o naslovu.
A ja bih stavila naslove: Lazar i Bogataš.
Sigurna sam da u našem malom kršnom svijetu ima i Lazara i Bogataša, i onih koji prose i onih koji im ne daju.
Ja bih stavila i naslov: Islednik.
Isledjujem ja tebe, isledjuješ ti mene.
Isto tako bih naslovom udarila na ljubav, pobacala 1000 ruža i sve one koji kalkulišu i manipulišu prije nego dođu pred matičara.
A na posljednjoj strani bih stavila veliki naslov : Ispovijesti . Da ispovjedimo sve ono što nam je na duši. Naravno, ostaće onaj dio što se nikada i nikome ne ispovjeda.
Ali, onda je i to naslovna prevara. E pa…
Jeste teško biti naslov! Naslov je jedno veliko ogledalo naroda, jedan veliki narodni naslov.
Naslov je: Crnogorsko slovo.