Monday, September 25, 2017

Biljeg Damaskusa



Drugačije je kada se pripremaju za tvoje rođenje.

 Sve tetke i strine imaju svoju riječ, navijaju  da se obistini njihovo proročanstvo, da je ovaj put potpuno drugačija strana neba, da je stomak nekako više muški i da među očima  majke muški cvijet izrasta.

Neka jesen … Godina nevažna I lična karta u vremenu pobrkana.   Ja, nevino posmatram cipele ispod stola od juče ostavljene za neku svečanu priliku čiju boju nijesam razumijela.

 Otac je imao sedam šćeri,  iščekivao I očekivao je  sina.  
Trag u kolibi ostao ispisan. Majka je haljinama pokrivala stomak.  Dok je mogla, branila me: “Najela sam se šljiva”.
Ipak,  prošla je I Mala Gospojina a majka je još uvijek kupila zagasite plave šljive čekajući da se proročanstvo obistini ...Varljivi  su jesen i muški cvijet i jednog popodneva su smijeh uništili i prosuli ženski plač kao život ... Sve do Dubrave… I moja majka te večeri zaćuta ... I to bi velika riječ...

Otac se tada oglasio: Rodila se popišulja. Okrenuo se njivi i otišao.

 Priča poslije rođenja počinje da najviše znam, a opet dan I noć ne razlikujem

Rođena sam u Crnoj Gori a u  isto vrijeme pripadam svim zemjama.  Sklona sam  vjerovati  da sam se mogla  roditi u Velikoj Rusiji,  blizu Sarovske pustinje…  Nove godine čekati na Times Square,  zaljubiti se  u gospodina Prevaru, dok teče Sena ... Biljeg Damaskusa dobiti..

.
Ime mi je ponudio čovjek koji je u noći kad sam se rodila zakonačio u domu mojih roditelja.  Tetke I strine, neproročki  su se ljutile , jer je drugačije, inatno proročko.

Ime je bilo još  jedan od mojih ožiljaka.
Zarad  imena su mi i oči postale plavlje.

Od majke sam naslijedila to da pojave gledam iznutra,  od oca borbenost I to  me od ožiljaka i naučilo da se borim sa ostalim životima.

Svake noći sebe premještam u geometrijske figure nepravilnog oblika.  Znam , sa isključivom tačnošću da svi moji neuspjesi počinju od maja do oktobra.


Krivim istoriju I mjesto rođenja  što sam samo nevješt oblik genetike, nezavršena porodična linija.

 Stric nije imao djece I bila sam poklon, iskupljenje I dug mojih roditelja.  Uzalud on  međe postavlja I sadi breze da se okućnica njegova raspoznaje.
Ne zavidim mu na tome niti na  kući blizu mora. Lijepa je I ima balkone otvorene ali su nečije oči ostale na zidu spavaće sobe I čekaju drugo vrijeme… I  bivšeg vlasnika. Zasigurno znam da je I to samo zajam.

 I uvijek prije svakog sna vidim slike iz djetinjstva.

 Sebe  skrivenu ispod lišća, planinsko srce u polju suncokreta i kolibu koja mi zebnju nikada nije oprostila.

Od  rođenja  nosim u duši I nesan, osojan žig otetosti.  Naučla sam kako se odbraniti od nagomilane muške sujete I spojiti sa rijekom. 

I nijesam spisateljica i to ne piše u mojoj ličnoj karti.
Ali, mogu  iz ličnog prostora pisati pisma I  slati ceduljice. Mogu riječima napraviti od umišljenog muškarca  lijepe plave dječake čiji snovi ni poslije nataloženog vremena ne žute ...    

A onda su me nanadno, sa mojih sedamnaest sunaca na rukama, udali.  Mladoženju nijesam vidjela do dana vjenčanja, rekli su da tako da treba.  Oni su preko noći napravili model, izmislili nasilnu projekciju, više značajnih tačaka.
Sve je bilo unaprijed dogovoreno.  Trebalo je da budem savršena podudarna slika.  Ali mi nijesu objasnili da ništa neće ostati od vlastite zamisli.

 Nijesam ni primjetila da na izvoru spava zmija u prsten zatvorena.  Sjećam se, bilo je podne.  Došli su meni oni drugi I donijeli prsten, zaručili me za tri jeseni.  

Obukla sam isti kaput samo drugačije boje, da  ne zaboravim da sam nekada u džepovima krila klikere.

Muž mi je donosio ptice na dar. Govorio je “samo ti budi lijepa I dobra… nema potrebe da napuštaš dvorište.. u kući imaš sve a u dvorištu parče  našeg neba I travu da ne zaboraviš”. Pjevao je zaljubljen u svoj čudesan glas, ne mareći za moju pjesmu. U predvečerje  je u otkosima crtao srce I dozivao me da vidim, opet ne mareći ili ne znajući gdje je moje. Dozivao me imenom, opet ne znajući šta nosi moje ime.
Te jedne večeri kada je iznova pričao o sebi I o svom pooslu, svom čojstvu, svojoj hrabrosti pitala sam gad a li zna kako se zovem… da li zna da sam ja daljina , okean, pustinja I da me nikkada ne može omeđiti.  


Koliko dugo možeš mjeriti prosječnost, podnost velike varalice i nepreudati se.

Preko noći sam postala  drugačija, slobodna. Od onih što zanju za uzaludne slike I raduju se jedino zanesenom letu noćne ptice.

 Pobjegla sam, nijesam ostavilaa ni ceduljicu…  naišla na gospodina iz potaje.

Priznajem krivicu i svoju glavu stavljam kao testament I branim se od Gospodina koji bi uvijek došao kada bih pomislila da se krug zatvara posebnim viđenjem pojava .

Bila sam  značajno zavedena od njega, pokrivena njegovom mišlju I nanovo omeđena I pokorna. Mislila sam da je to moja prva prava ljubav. Nijesam ni slutila da je to moj grijeh a grijeh izobliči lice I tijelo.

Pobjegla sam od velike ljubavi, od previše dobtote. To jutro sam se pogledala I u ogledalu vidjela njega, Gospodina umjesto sebe. Pojeo me!

  Ostavila sam ceduljicu:

“ Vjeruj mi Gospodine,
Odvela bih te sa bojnog polja, da pojas čarobni imam, da mi ga da zemlja ova. I tvoje neprijatelje bih maglom obavila.  Nemam znak dugovječnosti niti mogu postati simbol vjernosti. Odlazim a ti ako se naljutiš, činiš nepravdu. “

Danas … više ne volim.

Ne volim ni vrijeme za spavanje, jer samo noću prepoznajem sposobnost da vidim tuđe duše i nezavršenu misao

I idu pobrkane jeseni.

 I prvi put su moje ruke slobodne sa četrdeset sunaca na njima.
Uporno se igram umom, pišem datume, računam dane ali ne prepoznajem godine.  Veliku prevaru jeseni doživljavam kao drugo lice zavičaja .

Odlazak na spavanje, za mene je uvijek bolan. Koncetrični krugovi u glavi prave neviđenu uzbunu i brojne uspomene pretvaraju u jasnu crtu stvarnosti.

I da…

Zvuči previše ružno ali lijepo je što još nijesam majka jer se  majke još uvijek nijesam raželjela.






Thursday, September 21, 2017

Minuti


U njedrima sat kuca
ponoć jeca, suza šuti
muklim glasom objavljujem
zidam bajku o minuti

Jer  ti ne znaš, jedini
kosmos se u nama skriva
plove rijeke  nemarnice
svaka potok, vječni ima

Sebi krila oduzeli
a ja plovim svojim tokom
ti ne slutiš, moj jedini
da se branim našim rokom

U mjesecu sat zastao
konekcija petrostruka
tvoje riječi umiruće
prevara je višestruka

Ni ne sanjaš, ti, jedini
da ti ćutim pjesmu vijeka
pjesmu tražim na ledini
pjesma osta bez covjeka,

Na njedrima sat kuca
onaj moj je samo stao
na dvoboj me ljubav pozva
da se branim samostalno.

Kobajagi

Zriš u meni
odijelo mi tvoje šesno
zriš u meni neodorečen
kobajagi, sve mi smiješno

Ti tuđ,
ja po mjeri 
otmeno se sebi svetim
nek te čitav svijet voli,
ja cu katkad da se  sjetim

Zriš u meni nedorečen
ostario ko decembar
mirišeš na ranu jesen
slutiš da si moj presedan

Ja sad bježim od Neretve
na dvoboje silne stasmo
ko će prije da se moli
nedorečen zriš u meni

Kobajagi sve mi smiješno
bježim lako preko međe
sve radim, da me nađeš
često sanjam tvoje veđe

Kobajagi ja se bunim
tvom vrtlogu strasti strepim
zriš u meni pa s jeseni
sebe  bodrim repom laste



Wednesday, September 6, 2017

Ljubav u doba advertajzinga

Jedna ljubav se preselila
ona što nije ni počela
nije se ni završila

Ljubav praiskonska
u doba advertajzinga 
i kofera punih prevare
od početka prevarena

Ljubav od stakla
nesigurna, 
 stvarna, 
i neizmjerna

Jedna ljubav se preselila
na drugu stranu spava
bočno od srca 
ljubav je odjezdila
nasuprot sunca

Naizgled odsanjana 
izbrušena
ljubav naglašeno nemoćna 
sastavljena pa rastavljena
zamoljena
ljubav bez veze!
zavezana

Odspavana
uspavana
probuđena
bez prijekora i ukora, 
sama i divlja
ljubav  jednostavnog sutona

Ljubav Naša
 od jina do janga
nepriznata, bez pečata
bez fotoaparata
Ljubav u doba advertajzinga!

Tuesday, August 1, 2017

Bjekstvo

Ratovi se vode oko tvog imena
želja se zamotala u strahu
jutrom bjekstvo, ostalo nas malo
bisere sam prosula niz džadu

Tvoja Sava teče u moj pogled
naginje na plavo, miješaju se boje
moju rijeku gledam kroz tvoj dvogled
gradovi se oko tvoga imena bore!

Ratovi se vode oko tvog imena
i sijevaju munje u basnama našim
vjeruješ li da sam ti prevara
i da li te naša prošlost plaši

Radnici bučno igraju pokera
tvoj stan  nalik na hotelsku sobu
prešao si sunce jednim mahom
pokisloj nagosti dao toplu robu

Susret olovan na ledini
ni tijelom se nisi okrenuo
ti vjeruješ kosmos putuje u meni
tamo gdje odavno olupine drijemaju

Oči od jezera tamne 
ko slutnja kad nakrivi tugu
jesi li se umorio od mene
čekaš li me u drugome krugu






Tuesday, May 2, 2017

Misao

Ja, ti i misao gola,
nesvakidašnja
beskrupulozna
moja i tvoja.

Užasna misao bez prava da misli
katkad se zamisli, pa odsanja ...
misao tuđa i prolazna
asfaltirana, pa tupa i olovna

Odmah pri susretu
otarasi se svega,
 I vodimo misao do kraja..
 i vodimo ... bez svršetka!

Sastavljamo se da bi se rastavili ...
daljimo se, dangubimo ...
jer misao zna da zebe
besana je, smeta i ometa ...

Ona prva od koje se  ne bježi
i ona tvoja što moju čeka,..
svirepa misao što sunce rađa
misao kraja i misao početka...

Grešna je misao ...
u stihu i na papiru
samo pretpostavlja ...
jer bi razum izdao da
misao bez  prava  sanja i obnavlja ...

Misao me sad  prezire
kao loš presječen san,
košmar od prošle noći,
prijeteći grad u kom smo skupa.

Poznanstvo bez povoda
onaj što ga manje volim
tvoj dolazak i potreba uma
da se naginje mom prozoru ...

Misao o zagrljaju ...
svakodnevnom, mogućem
asfaltirana i olovna
obostrana, nedopustiva,
Stegnuta, avetna, ambivalentna

Grešna misao!
ona bez svršetka!



Tuesday, March 28, 2017

Ludaci i oktopusi

Vispreni ludaci
zidaju hramove
istine boje prividom ptice
na tri metra traže me mekušci
očajne sipe i  hobotnice

Zidaju temelje  duše naivne
prilaze mišlju pijavice
za dozvolu koju nikome ne dajem
ne pitaju, sipe hobotnice

Ludaci u pokretu stalno traže 
Tri metra za bijeg uvijek brojim
sve mi se čini, preći će me more
u nevještim skoku i dalje stojim

Mekušci sa kracima
hladni i tužni 
nazovu sebe i junacima
ogladnjeli, poravnani, 
frustrirani, zamagljeni ... 
oktopusi  liče ludacima

Ruše, kidaju, zavjere prave
obmanjuju sunce, nude nesanice
hvataju  korake lasom obmane
po čitavom snu mi sipe hobotnice ...